Ulazim kroz vrata nacrtane cipele,
unutra ljudi stavljaju maske,
bodu se iglama,
zadovoljavaju strasti.
Kroz ta vrata me vodi
samo potreba.
Olakšanje.
Čista priroda.
Orgazam u susjednoj pregradi.
Žena animalnog glasa ne priznaje
cipelu na vratima.
Čista priroda.
Strast ne priznaje podjele,
potreba ne poznaje granice
i tu smo svi isti.
Najlakše je živjeti,
najteže ostaviti
što imaš.
Osim na vratima
nacrtanih
štikli i cipela,
dječaka i djevojčica.
Povratak iskonu
gdje se sve ostavlja
jednakost među ljudima,
jedino ostvarenje
utopija.
Post je objavljen 30.03.2008. u 14:32 sati.