Nije u ponoć pala zvijezda padalica. Ali ni to nije djevojku spriječilo da zaželi želju.
Nije ni vjerovala čarobnom ispunjenju. Ali ni to je nije spriječilo da zaželi želju.
Prošaptala je:
"Dozvoli mu da bude sretan. Čak i bez mene. Makar to značilo sve grube riječi ovoga svijeta. Sve lažne nade. I sav bol."
Zašto je to poželjela? Nije znala. Samo je znala da su granice te ljubavi obimne. I da kraj nije ni blizu.
Zatim je tiho utonula u san.
Vidjela je djevojku duge tamne kose u prekrasnoj bijeloh haljini. Vidjela je konje koji su cekali da budu odsedlani. Vidjela je tri prelijepe djeveruše u ružičastim haljinama, koje ipak nisu mogle zasjeniti mladenkinu ljepotu.
Nebo je bilo crvenkasto - modro. Boje nikad viđene do tad.
Mjesec im se smiješio. Vjetar je treperio.
Sve te predivne, romantične sitnice, nisu ga mogle stvoriti.
Samo Njega nije bilo.
Djevojka se probudila.........
Post je objavljen 29.03.2008. u 20:23 sati.