Život mi je veliki upitnik. Od dana do dana gubi se moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi... Svi ovi nazori o svijetu nisu li samo predrasuda? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono što vidim pred sobom, uviđam da postoji....Postoji li Bog ili ne postoji? Činjenica je da On postoji, da ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti dah nečega većega i vječnijega.... Dakle Bog postoji... I Onaj kojega mi oko sebe osjećamo, do kojega razum dolazi da je vječan, kome duša nehotice teži, taj će jamačno biti Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem, i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni, veliki Bog. Kad on postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.…No, nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv principu pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: " Aut catholicus aut nihil. " (Ili katolik ili ništa). U ovome pogledu nije u meni nikada postojala ni najblaža sumnja. Znam i osjećam da je katolicizam jedina prava vjera (ako uopće vjera postoji). O drugima nisam nikada ni mislio da bi bile bolje od katoličke. Eto ja sam u duši katolik, ali onaj iskonski čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnji dolje i pravi od mene da u sve sumnjam.
(Bl. Ivan Merz, 17. V. 1915.)
Ponajprije vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću, koja mu u trenucima iskušenja nenadano ukazuje kako je krhka cjelina što mu se obično pričinjavala kao po sebi razumljiva. Ovo ćemo objasniti uz pomoć nekoliko primjera. Terezija iz Lisieuxa, ta ljubazna i prividno tako naivna svetica, svetica bez problema, uzrasla je religiozno potpuno zaštićena. Njezin je život od početka do kraja bio savršeno i do u tančine prožet vjerom Crkve, tako da je svijet nevidljivih stvari bio dio njezine svakidašnjice, još više, nevidljivi je svijet postao sama njezina svakidašnjica, gotovo opipljiv, nešto bez čega nije mogla biti. »Religija« je bila prirođena njezinu svakidašnjem životu, s time se ona ophodila kao što se ljudi ophode sa stvarima koje su im na dohvat ruke. Ali upravo nam je ta žena, prividno zaštićena neugroženom sigurnošću, ostavila iz posljednjih tjedana svog trpljenja priznanja, koja su njezine sestre, preplašene, ublažile, a koja tek danas dolaze na vidjelo kad raspolažemo doslovnim izdanjima njezine literarne ostavštine. Tako, na primjer: »Naviru mi misli najgorih materijalista.« Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi »u koži grešnika«. To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno kompaktno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja — sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje, o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu mogao uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled. (str. 18)
(J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo", 1968)
Mi često želimo imati u rukama dokaze prije pokusa prvog čina. Želimo osjetiti da smo ozdravili, da je Gospodin s nama, da smo novo stvorenje. Želimo u sebi iskusiti Duh Božji, a tek onda po iskustvu djelovati. Ali, takvim stavom odgađamo ozdravljenje. Tjeskobno se držimo sami sebe. Želimo otkupiti i izliječiti sami sebe riječju Božjom pa se tek kao ozdravljenici, kao ljudi bez slabosti, predstaviti drugim ljudima. Ali to je u biti nevjera. Vjerujemo samo ono što osjećamo, što smo iskusili. Tako priječimo nova iskustva, tako priječimo sebi pravo iskustva Boga.
Iskustvo vjere stječe tek onaj koji skače prije nego što je iskusio, koji tako-čini-kao-da-je-istina, prije nego što sa sigurošću zna.
(Anselm Grün, "Unutarnji poticaji")
Post je objavljen 29.03.2008. u 17:30 sati.