-------------------------------------------------------------------------------------------------
*Bako možeš mi dodati malo vegete?*upitala sam je užurbano si mičući kosu s lica.
*Izvoli, izvoli, izvoli...*stavila je zdjelu juhe na stol i dodala mi vegetu, a odmah nakon mene su i svi ostali baku zamolili istu stvar, pa se jadna baka i malo uspuhala dok nam je svima izdodavala vegetu.
*Hoćete upoznati moje prijatelje i prijateljice odavdje, zbilja su super?*pitao nas je Franjo zbunjeno nas pogledavši i skakučući na mjestu ustvari na stolici, ali malo iznad tla jer se opekao dok si je stavljao umak na tjesteninu. Pogledali smo se međusobno i shvatili da još apsolutno ne znamo ništa o životu i običaju ljudi na njegovom selu i obližnjim selima.
*Može.*prva sam odgovorila i skočila sa stolca krenuvši se popeti na stablo trešnje.
*Pa da, već sam mislila da ćemo si morati iznajmiti vodiča.*rekla je Bizzi pošavši zamnom i počevši se penjati na drugo stablo jabuke.
*Zašto ne, ionako želim saznati nešto o običajima u vašim selima.*nadodao je Keel nasmijavši se i popevši se zamnom na trešnju. Sjeo je na moju granu, a ona se polako zanjihala još uvijek izdržavši našu zajedničku težinu.
*Meni su ljudi ovdje malo čudni, ali ako ih upoznam malo bolje možda i promjenim mišljenje.*Mery se već popela pokraj Bizzi sjednuvši na jednu od najviših grana i naslonivši se leđima na nju.
*Dakle svi se slažete, super...*počeo je Franjo, ali se u tom trenu iz obližnjih grmova ruže začulo nekakvo šuškanje. Vjerojatno vjetar, ne nije to bio vjetar to je bila velika anakonda, prvo sam pomislila da je to Saly, ali nije bila, ova je anakonda bila malo veća i imala je malo veće pjege na koži. Bizzi, Keel i Mery su kriknuli zanjihavši se na granama koje su skoro pukle, ja i Franjo smo samo trepnuli i pretvorili se u anakonde. Osjetila sam Franjine misli rekao mi je pomoću misli da je to njegov prijatelj ljubimac i da se zove Salamon, a da mu je nadimak Salay. Nisam se uspjela ni osvrnuti na tu neobičnu novu vještinu koju smo uspjeli održati u jednom trenutku, a Salamon je progovorio.
*Drago mi je ja sam Salay, a ti si maco...*rekao je čekajući moj odgovor, a ja sam se samo malo nakesila. Franjo je već skočio na njega.
*Nemoj je zvati maco, ona je moja sestra blizanka, u istoj smo posteljici nošeni i u svim ovojnicama u majčinoj utrobi, mi smo jednojajčani blizanci!* ovaj se odmah povukao i pokunjio se u kut, nisam znala zašto ga se toliko boji, ali sam ga htjela upoznati s Saly, pa sam je dozvala. Čim je došla iznenadila se vidjevši Salaya. Počeli su govoriti u isto vrijeme toliko brzo i s toliko ljubavi da sam ih jedva pohvatala što su rekli, a očito je tako bilo i Franji jer sam vidjela da u čudu zamahuje glavu.
*Ljubavi, zar si to ti, ali kako si, što ti se dogodilo, zašto te toliko dugo nisam vidjeo/la...*tada su stali i nasmiješili se te se zapleli, a mi smo trepnuli i ponovno se pretvorili u ljude. Mery, Bizzi, Keel i baka očito nisu ništa od toga razumjeli jer su nas gledali kao da smo iskočili iz nepoznatog im planeta. Počela sam se napinjati i rekla im polako i smireno.
*Ma ovo vam je Salay, Franjin ljubimac, a očito je da se Salay i Saly znaju već jako dugo. Znate, oni su par...*, ovo zadnje sam šaptala da ne bih grubo razbila snažan zagrljaj u koji su se zavili Salay i Saly. Zatim su polako kimnuli i smirili se te smo tiho i polako spremili stol. Maknula sam tanjure i ostalo s stola, a Franjo je maknuo stolnjak. Bizzi je mokrom krpom jednom obrisala stol, a Keel je odnjeo stolice natrag u unutrašnjost kuće odakle ih je i donjeo. Gotovo pola poslijepodneva smo proveli svirajući klavir i pričajući te razmjenjujući različita sječanja i pustolovine kojih smo se sječali iz djetinjstva. Malo kasnije negdje oko četiri sata smo odlučili da bi mogli svi skupa provesti poslijepodne kod rijeke zato jer se sunce ipak malo stišalo. Mislim na zrake sunca. Obično na vijestima kažu da su jako opasne popodne i malo poslije, pa smo sada odlučili ići. Baka je željela malo odrijemati, pa smo se mi sami obukli u kupače i krenuli na rijeku kroz park, a put kod parka je bio posut novim laticama bijelih ruža. Prošli smo put kroz šikaru hodajući bosi, nismo htjeli ništa obuvati zato što su asfalt i tlo bili dosta topli. Došli smo do hrasta, ali tamo su već bili neki dječaci i cure, nismo ih poznavali niti ja niti Franjo, a kada sam krenula prema njima da se upoznamo Franjo me primio za ruku. ~Nemoj čujem često da su jako opasni, zato se niti ne družim s nikim iz ovoga sela.~ navikla sam već da mi se obrača u mislima, pa sam mu odgovorila, ~Ma daj, pa tu smo se rodili, kakvo ćemo im loše napraviti ako ih pitamo kako se zovu?~, upitala sam ga pomalo sarkastično i već sam se okrenula, Franjo mi je pokušao još nešto dodati u mislima, ali sam već odmarširala do hrasta, a ostali su ostali stajati uz Franju i naše ljubimce. Stala sam ispod hrasta kada sam pogledala gore i ugledala dječaka kako mi se radoznalo, ali i zlokobno smiješi uz još par svojih prijatelja i prijateljica. Odlučila sam prva progovoriti kada su svi zašutili i samo nastavili gledati u mene.
*Bok, ja sam Wana Gilmor, ovdje sam rođena i došla sam sa svojim bratom blizance, a vi ste?*upitala sam ih uljudnim i radoznalim glasom. Dječak kojeg sam prvog ugledala skočio je s hrasta pomalo čarobno rekla bih, nije da se nije dočekao na noge ili nešto slično, ali kao da je dio pada preletjeo. Imao je plavu kosu i smeđe kestenjaste oči. Vitka stasa i malo niži od mene i ostalih. Pogledao me posprdnim pogledom i nasmijao se tako prislino da sam mislila kako će mu obrazi puknuti. Polako i sigurno u sebe odgovorio je, rastežući svaku riječ koju kaže.
*Nemoramo vam se predstaviti, pa vi ste dugo očekivani blizanci, uh, što vas mrzimo, ali lijepa si, mogla bi poslužiti za žrtvu.* Franjo to nije mogao podnjeti, odmah je skočio i prišao nam, ali kad sam poželjela da stane, da ga zaštitim stao je. Nije se više micao nego je samo počeo pričati uvrede na zmijskom jeziku. Bilo je tu svakakvih ružnih riječi, čak i okrutnih. Začudila sam se kad je dječak počeo uzvračati jednakom mjerom, na što su Saly i Salay reagirali isto kao i Franjo, ali su i oni stali na istom mjestu.
*Zašto nas toliko mrziš, što smo ti to napravili, koliko bih bila dobra žrtva i čega?*postavila sam mu sva pitanja koja su mi bila na pameti, a on je gledao u mene kao da sam mu rekla nešto jako uvrijedljivo.
*Otkad ti znaš pričati parselutski i od kuda znaš Salamona i Salamonu, pokušavam ih ukrotiti već od kad znam za sebe?*upitao je isfrustrirano i uvrijeđenim glasom.
*Naravno da ih znam, Salamona je moja ljubimica, a Salamon od moga brata, da si ih pitao možda bi i pristali, ali neznam da je to sada baš moguče.* , okrenula sam se malo i pogledala Franju, Salamona i Salamonu koji su odmahivali glavama. Kada sam se ponovno okrenula da vidim dječaka, predamnom je bilo njih barem petero, ne bilo ih je šestero. Mrko su me gledali kao da sam im najgori neprijatelj i počeli me gađati opasnim pogledima. Franjo i ostali su se odmaknuli, no nisam htjela da mi to popodne propadne. Krenuli su prema meni stupajući poput male vojske, počela sam im se smijati hladnim i ljutitim smijehom, kao da taj glas nije izlazio iz mene već iz sredine moje duše, odjednom sam osjetila Franju i Toma(tatu). Nisam ih nimalo preplašila, podigli su ruke, a iz njih su im počele frcati različite iskre, no nisam se obazirala, podigla sam obadvije ruke i pogodila ih crno zelenom i crvenom svijetlošću neznajući kontrolirati moć iz moje duše. Svi su popadali na pod, sada su ležali na leđima, a iz nosova im je počela curiti svježa krv. Svi su jaukali, a Mery, Bizzi i Keel su me gledali u čudu, jedino me Franjo razumjeo, nitko mi nije bio toliko blizak. Skočio mi je u pomoć, još jednom smo ih pogodili crno-zeleno-crvenom svjetlošću isplevši ruke i gladavši ih pokušavajući im pomoći. Kada smo ih pogodili krvarenje je prestalo, a dječak koji je prvi sišao sa stabla je jako zastenjao. Prišla sam mu i pružila mu ruku. Dječak me pogledao i nakon nekoliko trenutaka prihvatio je moju ruku. Povukla sam ga na noge nakon čega se polako primio za glavu i zavrtjelo mu se pa sam ga pridržala da ponovno ne padne. Ovaj puta se Franjo promeškoljio, ali mi nije imao vremena ni ništa dobaciti kada sam ugledala curu duge smeđe kose gotovo jednake kao u Brooke, skoro je ponovno pala, ali ju je u zadnji tren Franjo uhvatio, nasmiješila mu se zavodničkim pogledom, to mi se nije svidjelo. Dječak je konačno došao k sebi i sabrao se te ih sve predstavio.
*Ja sam Fabi, drago mi je, a ovo su Loona*, te je pokazao na djevojčicu plave kose i plavih očiju čudna pogleda, ali dosta je bila ljepa, te je nastavio, *Anna*, rekao je i pokazao na djevojčicu koja je stajala tik do Franje još uvijek mu se smiješeći nespretno mi je mahnula, *Pixie*, rekao je i pokazao na curu jednako plave kose i plavih očiju poput Loone, samo što se njena kosa polako i meko vijugala do njenih bokova, *Ivan*, pokazao je na dečka smeđih očiju i kose, *te Thomas.*, završio je s pokazivanjem i stao pokraj Thomasa. Thomas je imao plavu kosu i plavo zelene oči, anđeoska lica, pomalo mi se svidjeo ili mi se to samo učinilo. Brzo sam skrenula pogled na travu kroz koju je lagano pirio vjetar, a kad sam ponovno podigla pogled Thomas me je gledao ravno u oči uljudno mi se nasmiješivši. Franjo je došao do mene i primio me za lijevu ruku, pomalo ljubomorno me pomaknuo u stranu još uvijek ne znajuči što da kaže. Fabi je prekinuo šutnju,
*Dobro je, nečemo vam ništa, ali kako ste to učinili, mi ovo vježbamo od malena, ali kada dođemo u školu sto posto ćete biti dobri čarobnjaci, zar ne, želite u Griffyndore?*, upitao nas je tonom punim nade, ali bojim se da je dobio udarac u srce, odgovorila sam otrgnuvši se iz Franjinog stiska.
*Sorry, ne, nećemo biti među dobrima, ali ćemo sto posto biti u nekom koji se zove sa S ili tako nešto, zar ne?*pitala sam puna nade ne obazirući se na riječ koju uopće nisam ni primjetila, riječ “Čarobnjaci”.
*Ah, nažalost da, ako već znate parselutski.*, rekao je Thomas pomalo sa čuđenjem.
*Zar smo mi čarobnjaci, mislim mi, ma to nije moguče, ali Franjo...*pogledom sam tražila pomoć brata, ali činilo se kao da se on ukrutio i nije htjeo ništa reči, samo je kimnuo dok su drugi već po običaju zinuli(mislim na Keel, Mery i Bizzi). Nadala sam se svim odgovorima samo ne ovome, potpuno me shrvao samo kimnuvši glavom, bio je to šok koji sam osječala jako tugu čak i kasnije. No, sada sam jedva čekala da naučim što više o čaranju. Sjela sam na travu naslonivši se na koru dobrog starog hrasta, a nakon nekog vremena šutnje Franjo je sjeo do mene i naslonio se glavom o moje rame, osječala sam veliku odgovornost, preuzevši to na znanje, nisam smjela ništa napraviti kako bih pokazala svoje osječaje, ali sam znala da me Franjo razumije i da čuje sve o čemu razmišljam, ta čudna veza mi je u tom trenutku jako pomogla. Keel, Bizzi i Mery su došli do nas i sjeli pokraj. Fabi i ostali su nas u čudu gledali pokušavajući otkriti naše osječaje. Vjetar je blago puhao kroz krošnju i raznosio različite mirise tek rascvalog cvijeća. Gledali smo u daljinu na drugu stranu gdje se kao odraz u zracalu nalazio hrast isti kao i taj na kojem smo tog trenutka bili naslonjeni. Fabi, Thomas, Ivan, Loona, Anna i Pixie sjeli su na travu do nas, a našu šutnju su shvatili kao primirje. Nakon dužeg okolišanja usudila sam se progovoriti.
*Dakle zbilja postoji to nešto o čemu sam uvijek sanjala i znala u dubini duše da postoji u stvarnosti. Čarolije, magija, prije sam mislila da je to samo igra riječi, definicija, ali sada shvaćam. Fabi, jeli istina da postoji ta škola, kakvih sve domova ima u toj školi, djelimo li se po a, b i c razredima ili?*izgovorila sam to i duboko udahnula spremajući se za novi šok. Svi smo se malo promeškoljili i očekivali odgovor. Franjo je udahnuo još jednom, a u istom trenu su i moje i bracino srce otkucavali. Fabi se naslonio na Thomasovo koljeno i pogledao nas s blagim smješkom.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Post je objavljen 29.03.2008. u 12:59 sati.