Vjera je najviša strast u čovjeku. Vjerojatno u svakom naraštaju ima mnogo onih koji do nje nikad ne dospiju, ali nitko ne dospijeva dalje. Ima li također i u našem vremenu puno onih koji je nikad ne otkriju, ja o tome ne govorim, usuđujem se samo reći u svoje ime, i kao takav ne mogu prešutjeti da ću još dugo imati posla s vjerom, ali pritom ne želim iznevjeriti ni samog sebe, ni ono veliko time što ću vjeru svoditi na nešto beznačajno, na neku dječju bolest koju treba što je moguće brže preboljeti. Ali čak i za onog koji nije nikad dospio do vjere, život ima dovoljno zadataka, i ako on njima pristupa pošteno i s ljubavlju, ni tada život ne bi trebao biti proigran, premda nikad ne može biti jednak životima onih koji su shvatili i prigrlili ono najviše. A onaj koji dođe do vjere (je li on pritom izuzetno nadarena ili obična osoba, to ne igra nikakvu ulogu), taj se kod nje neće ukopati, štoviše usprotivio bi se kad bi mu to tkogod prigovorio, baš kao što bi se i zaljubljeni uvrijedio kad bi mu se reklo da se on zaustavlja kod ljubavi; jer on bi tada odgovorio: "Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život." Ipak, on zapravo ni ne ide dalje, u smislu da bi išao nečemu drugom; jer kad je on jednom dospio ovamo, on onda sve vidi na jedan drugi način.
S. Kierkegaard, "Strah i drhtanje"
Post je objavljen 28.03.2008. u 21:30 sati.