Svaki dan baratam hrpom ključeva, a kako sam smotana, stavila sam ih sve na jednu alkicu pa su tu:
- ključ od ulaza u haustor
- ključ od stana
- ključ od poštanskog sandučića
- ključ od kuće mame i tate
- ključ od auta
+
- privjesak od auta
- privjesak dimenzija: 1,5 x 7 cm sa natpisom: BEST FRIEND
- privjesak dimenzija: 1,5 x 7 cm sa natpisom: 30 AND SEXY
Kad s tim buntom ključeva hodam po cesti, za mnom sve zvecka.
Na svu sreću, hrpica je dovoljno velika pa ju lako nađem u torbi, ali problem je što ne mogu izaći recimo u šetnju i staviti ključ u džep, nego obično ponesem malu sportsku torbicu, jer ta hrpetina u džepu baš i ne izgleda pristojno.
Danas sam se sjetila kako sam kao mala bila jedno od djece koju su zvali: djeca sa ključićem oko vrata.
Čini mi se je bio i nekakav film s takvim nazivom ili nešto. Sjeća se netko?
Kao mala sam bila vrlo samostalna, nikad nisam išla u vrtić i ostajala sam sama kod kuće nekoliko sati dok je mama otišla na posao a tata došao s posla. Čuvala sam se sama i nikad mi se ništa nije dogodilo.
Da li biste vi danas ostavili doma samo dijete od 4-5 godina? Ja ne bih. Ali moji roditelji, i mnogi drugi roditelji i nisu baš imali neki izbor.
Ne sjećam se tih dana prije škole, već samo školskih dana, kada naravno nije bilo dnevnih boravaka već smo nakon škole išli svi doma i radili kojekakve gluposti :)
Sjećam se, kad smo imale školu popodne, dizale smo se odmah ujutro kad su roditelji otišli na posao, kako bismo pekle palačinke, kuhale puding, oblačile se u mamine štikle, šminkale se, i slične gluposti. Bilo nas je tri u klapi i svaki dan smo se nalazili kod druge. Uf, svega je tu bilo a što smo bile starije to su pizdarije bile veće :))
Kad sam išla u prvi razred, škola mi je bila zaista daleko: imala sam pješaćenja 15 minuta do busa, onda tri autobusne stanice i još jedno 10 minuta do škole, a na putu sam prelazila prugu sa 4 kolosjeka koja je u to vrijeme bila bez signala, te cestu sa po dvije trake u svakom smjeru, koja je u to vrijeme bila bez semafora, samo sa zebrom. Nekoliko djece je poginulo na toj cesti prije nego su prije par godina postavili semafor.
Kad sam krenula u školu, mama me vodila do autobusa i čekala kad sam trebala prijeći cestu iz suprotnog smjera. Jedan dan sam dolazila i bila sam jako gladna. Došla sam na autobusnu stanicu i pitala mamu što ima za ručak a ona je rekla: knedle, ali moram ih sad još samo skuhat. Ja sam ju pitala koliko im treba da se skuhaju, a ona je rekla valjda nekih 10 minuta, na što sam joj ja rekla: bolje da si doma skuhala knedle do kraja nego šta me tu čekaš, vidiš da mogu sama :)
Često smo znali ići i pješke iz škole - to je uvijek bilo zabavno jer je iz mog naselja išla hrpa djece i svi smo išli u isti razred :)
Onda kad smo krenuli u drugi razred, na polugodištu, u našem naselju je završena škola ali samo do 5. razreda.
Bila je super škola, sve novo, moderno, veliki prozori od tla do stropa. Jedino je bila sagrađena jako blizu potoka čije korito nije bilo dobro regulirano, pa bi u proljeće poplavilo. Kako su prozori bili od tla, tako smo se jednom osjećali kao u akvariju jer smo gledali kako se voda penje. A onda su nas pustili doma. Često su bile poplave i često smo bili doma. A onda su uredili potok. Šteta, a baš je bilo zabavno. Iako me malo bilo i strah jer sam ja baš sjedila u prvoj klupi do tog prozora.
Jedne godine je pao veliki snijeg i iako je ralica počistila glavne ceste, na asfaltu se stvorio bijeli led što smo mi jedva dočekali, izvukli klizaljke i sanjke i juriš :)) To mi je jedna od življih uspomena u životu :)
Kad sam bila 5. razred, opet smo putovali u onu udaljenu školu. U maloj školi su u generaciji bili samo razredi A i B, a u velikoj od A do H. Bili smo i ostali jedna od najvećih škola u Hrvatskoj. Zamislite 5. razred - novi komadi, novi petaši, a tek sedmaši :)))
Joj bila sam dvije godine zaljubljena u jednog sedmaša :)) To su svi znali, a znao je i on. I iako sam mu bila simpa, ipak sam bila petašica, ali je čak jednom plesao sa mnom na čagi i objasnio mi da sam mu premlada. Znali smo se srest i kasnije, kad smo već bili srednja škola, i čak me jednom pozvao van a ja sam mu rekla: A sad ti nisam više premlada?
Uvijek sam imala dug jezik :))
Jedna zanimljivost: moja sestra je išla u ganc novu "veliku" školu, ja sam išla u ganc novu "malu" školu, a moj mali nećak sad ide u ganc novu "malu" veliku školu, tj. na mjestu stare male škole koju su srušili, sagradili su predivnu novu školu i to skroz do 8. razreda.
S jedne strane mu i ne zavidim što ide u školu u naselju, jer su putovanja do škole imala definitivno svojih čari.
Svaki dan slušam priče svojih kolegica, i svojih nećaka i uvijek se sjetim kako je moje djetinjstvo bilo puno puno drugačije od djetinjstva današnje djece. Možda i nismo imali puno igračaka, možda i nismo imali gdje izać, možda i nismo imali toliko puno slobodnih aktivnosti, ali mi se nekako čini da smo ipak bili sretniji i puno smo se više družili jedni s drugima i bili bolji prijatelji.
Ajme gdje sam ja zabrazdila :)
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Post je objavljen 28.03.2008. u 18:25 sati.