Ljudi se često vraćaju klasicima. Možda upravo zbog vjere u to da je niz generacija pravilno prosudio vrijednost djela koje čitamo, da ćemo iz takve književnosti najviše naučiti, i da će nas jednoga dana ona inspirirati za nešto značajnije. Klasici su važni jer nam govore o ljudima i njihovoj prirodi. A kako je ljudska priroda od pojedinca do pojedinca drugačije strukturirana, književnost nam pomaže shvatiti postupke i mišljenja drugih. I upravo su klasici književnosti ti koji su najbolje obradili tematiku "drukčijosti" osobnosti - a opet, u njima se najveći dio nas prepoznao. No što se dogodi kad odlučimo čitati nečije misli? Tada možemo postati i gospođa Dalloway, barem na nekoliko sati...
"Gospođa Dalloway", roman poznate britanske spisateljice iz prve polovice 20. stoljeća - Virginije Woolf - predstavlja čitatelju jedan dan u životu Clarisse Dalloway. Ona priprema zabavu i već iz ranog jutra kreće kupiti cvijeće, niti ne sluteći kako će u tom jednom danu biti sadržan cijeli njen život. Ljudi koji ju okružuju, s vlastitim mislima i morama, prizvat će iz njene prošlosti događaje koji kao da ju počinju proganjati: odbijena prosidba, njen brak, prijatelji,... I ne samo nju, već sve prisutne na zabavi. No, ona unatoč svemu shvaća kako voli život; mora se nastaviti truditi činiti svaki trenutak novim, značajnijim. I zato nam roman ostavlja otvoren završetak, ostavlja nam mogućnost da se zapitamo je li u današnjem danu sadržan cijeli naš život, i bi li to tako trebalo biti? Ne smijemo se izgubiti, poručuje Clarissa Dalloway.
Knjiga slavi različitost, a osuđuje zatomljenost ljudske duše. I upravo zbog toga, tijekom cijeloga romana, pa čak i ispod trenutačne duhovitosti, sloj tuge uvijek je prisutan. Očuvati vlastiti duh - to je zadatak koji Woolfova iznosi kao najvažniji u životu svakoga pojedinca.