Moja vekovna čežnja je oduvijek bila vezana uz Božić i Uskrs. Ali ne zbog onih prizemnih duhovnih stvari koji čine te blagdane jednakima već tisućama godina, već stvarima koje su svake godine nove i koje me uvijek oduševe na neki neopisiv način. Npr., a vezano uz Uskrs koji je upravo prošao, kuhana šunka, narezana da su sve šnite jednake veličine i debljine a ne kao ostalih godina svaka različite. Svaka na sebi ima ravnomjerno raspoređeno ono bijelo a sve skupa se topi u ustima. Rotkvice, ne prevelike. Mladi luk, nažalost malo predebel. Filana jaja, bez komentara, i hren iskopan iz vrta, uvijek jak da ga se nesmije miristi. (Jednom sam probao, onako neoprezno, tako da sam gurno svoj veliki nos u staklenku pa sam na nekoliko sekundi ostao bez zraka. Odonda tu grešku više ne ponavljam.) Nije ni francuska za odbaciti, bez jaja doduše, ali jaja i onako ima previše za Uskrs. A ako se na kraju još na stolu nađu orehnjača i makovnjača. Neću niti spominjati ostale kolače. I još pokoji čokoladni zeko da se popravi šećer u krvi. I onda par dana mira. A nakon toga počinju već pripreme za Božić! Nego svima kojima nisam stigao čestitati, Sretan vam Uskrs uz nadu da ste se obždrali barem isto onoliko koliko ja.
