nekako cudno sve oko mene
glasovi vriska izlaze
ne krivim nikoga za ovo
nekada zabole uspomene
nikada ne prolaze
ostaju u dubini tamo...
lijepo je imati ga
osjetiti tu predivnu moc
buditi se s nestrpljivoscu
ne zeljeti izgubiti ga
probdjeti zajedno noc
obgrljeni strascu....
grijehom ljudi zovu
sto potajno sanjam
izgubljene stvari trazim
a ne zelim izgubiti novu
uporno je ganjam
a druge samo gazim...
srecu ne glumim vise
sada to iskren je sjaj
tako tesko pada
poput horde kise
sto susreta je kraj
vidjet cemo se tada...
predugo iscekivanje
zvuk nigdje slika
rijeci koje puno znace
beskrajno nedostajanje
zamisljanje poznatog lika
srce od samoce place...
daljina je ta
sto kroji nam puteve
previse razdvojeni
a lomljiva ja
puna nemira i sumlje
trudim se prezivjeti...
Post je objavljen 27.03.2008. u 21:46 sati.