dugo nisam pisao, citao sam u korizmi jednu knjigu iz koje vam iznosim jedan isjecak:
"Kada bismo zaista odbacili iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu
dati ili onoga cega nas mogu lišiti, bili bismo na oprezu. Ako nismo na oprezu, posljedice
mogu biti užasne i neizbježne. Gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želite voljeti,
morate ponovno nauciti kako vidjeti. I ako želite vidjeti, morate nauciti kako da se
oslobodite droge. I to je to. Oslobodite se svoje ovisnosti. Strgnite sa sebe krake društva
koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje. Morate ih se osloboditi. Izvana ce sve
biti kao i prije, ali iako cete nastaviti živjeti u svijetu, više necete biti od svijeta.
U svomsrcu bit cete slobodni, iako potpuno sami. Vaša ovisnost o drogi ce nestati. Ne morate ici u
pustinju; ostanite medju ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu. Medjutim, drugi
više nece imati moc uciniti vas sretnima ili nesretnima. To je samotnost. U toj samoci vaša
ce ovisnost nestati i rodit ce se sposobnost da volite. Na druge više ne gledate kao na
sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti. Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to
užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevate da umrete. To je kao da od jadnog ovisnika
zahtijevate da se odrekne jedine srece koju poznaje. Kako se to može zamijeniti za okus
kruha, voca, cistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka? Dok se bori s
simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeca sada kada droge više nema, ništa ne
može ispuniti tu prazninu osim droge. Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati
ili prihvatiti makar i jednu jedinu rijec odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na
rame tražeci podršku? Zamislite život u kojem ni o kome ne biste cuvstveno ovisili, tako da
više nitko nema moc da vas ucini sretnima ili nesretnima. Odbijate potrebu za bilo kojom
odredjenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga
nazivate svojim.
Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi necete imati
gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignete takvo stanje, konacno
cete saznati što znaci imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada cete
vagati svaku rijec. Konacno vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i
žudnjom. Saznat cete što znaci voljeti.
Ali da biste mogli stici u zemlju ljubavi morate proci kroz muke umiranja, jer voljeti ljude znaci
umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
Kako uopce stici tamo? Neprekidnom svjesnošcu, neizmjernom strpljivošcu, Miloscu Bozjom i
suosjecanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u
životu kojim cete se suprotstaviti žudnji za drogom. Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema
radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje
se ne lijepite i o kojima ne ovisite cuvstveno vec uživate u njihovom društvu. Takodjer ce
pomoci ako se pocnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bicem,
aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i
odobravanje vam jednostavno ništa ne znace. Pomoci ce takodjer ako se vratite prirodi.
Otpustite ljude, otidjite u planine i u tišini opcite s drvecem, cvijecem, životinjama, pticama,
morem, oblacima, nebom i zvijezdama. Rekao sam vam kako je važna duhovna vježba
promatranje stvari, biti svjestan stvari oko sebe. Rijeci i pojmovi ce, nadajmo se, nestati, i
stupit cete u dodir s prirodom.
To je lijek za usamljenost. Usamljenost obicno pokušavamo
izlijeciti cuvstvenom ovisnošcu o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek.
Vratite se stvarima, vratite se prirodi, idite u planine. Tada cete vidjeti da vas je srce dovelo
u goleme pustinje samoce - nitko nece biti uz vas, apsolutno nitko.
U pocetkuce vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste se niste navikli na
buku. Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja ce odjednom procvjetati u ljubav.
Vaše ce se srce raspjevati i bit ce uvijek proljece. Oslobodit cete se droge i bit cete
slobodni. Tada cete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreca, što je stvarnost, što je
istina i što je Bog. Vidjet cete, doci cete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i
uvjetovanosti, ovisnosti i navezanosti. cini li vam se ovo smislenim?
Dopustite mi da ovo završimo s jednom zgodnom pricom. Jedan covjek izumio je
nacin za dobivanje vatre. Uzeo je svoje alatke i otišao k plemenu na dalekom sjeveru gdje je
bilo jako hladno. Ucio je tamošnje ljude kako mogu zapaliti vatru. Ljude je to jako
zanimalo. Pokazao im je kako sve mogu koristiti vatru: za kuhanje, grijanje, itd. Bili su mu
jako zahvalni što ih je naucio kako mogu zapaliti vatru, medjutim, prije nego što su stigli
izraziti svoju zahvalnost, covjek je nestao. Nisu ga zanimala njihova priznanja i zahvalnost
- zanimala ga je samo njihova dobrobit. Otišao je u drugo pleme, gdje je opet poceo ljudima
pokazivati svoj izum. I tamo je to ljude jako zanimalo. Njihovi svecenici mislili su da je
zanimanje cak i preveliko jer su primijetili da je covjek poceo privlaciti mase, a oni sami
poceli su gubiti na popularnosti, i zato su odlucili da ga ubiju. Otrovali su ga, razapeli -
predstavite si to kako hocete. Bojali su se, medjutim, da ce se sada ljudi okrenuti protiv njih.
Ali bili su jako mudri, cak prepredeni. Znate li što su ucinili? Dali su napraviti covjekov
portret i stavili su ga na glavni oltar u hramu. Alatke za paljenje vatre stavljene su ispred
portreta, a ljudi su poucavali kako se trebaju klanjati portretu i alatkama, što su stoljecima
revno cinili. Štovanje i cašcenje se nastavilo, ali vatre više nisu imali.
Gdje je vatra? Gdje je ljubav?
Gdje je droga koju je društvo usadilo u vas? Gdje je
sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Na žalost, mi to najcešce gubimo iz vida, zar ne?
Upravo o tome je Isus govorio. Ali previše naglašavamo: “Gospodine, Gospodine”, zar ne?
Gdje je vatra? I ako cašcenje ne vodi do vatre, ako bogoštovlje ne vodi do ljubavi, ako
liturgija ne vodi do jasnijeg opažanja stvarnosti, ako Bog ne vodi u život, od kakve nam je
koristi religija osim što uzrokuje još vece podjele, još više fanatizma, još više antagonizma?
Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obicno shvacamo, nego boluje od nedostatka
ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošcu i nikako drugacije, nikako
drugacije. Shvatite kakve zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i srece i
zapreke ce nestati. Ukljucite svjetlost svjesnosti i tama ce nestati. Sreca nije nešto što se
može postici; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima. Vi nemate
vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjedujete te stvari; predajete im se. A predat cete im se kada
postanete svjesni iluzija, svojih ovisnosti, svojih žudnji i svojih strahova. Kao što sam vam
ranije rekao, prvo: psihološki uvid je od velike pomoci, ali ne analiza - analiza je paraliza.
Uvid nije nužno isto što i analiza. Jedan vaš americki terapeut jako je to dobro postavio:
“Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.” Sama analiza ne pomaže - daje nam jedino
informacije. Ali kad biste mogli postici “Aha” iskustvo, to bi bio uvid. To je promjena.
toliko od mene za sada, neka vas dragi Bog cuva .
Post je objavljen 27.03.2008. u 09:53 sati.