Nije ovo normalno. Jutro je osvanulo hladno. Popodne je grmilo i istovremeno padao snijeg. Iznad velegrada se bilo tako zacrnilo da je izgledalo kao da će smak svijeta... i onda se razbili oblaci ali zahladilo za iks stupnjeva.
Moji mili su otputovali za Umag. Pobjegli iz Hrvatske taman u trenutku kad se zatamnilo nad Zagrebom, vozili se po vedrom vremenu do Ljubljane, tamo ih stigla kiša, putem se padaline pretvorile u krpe snijega. I od Postojne do Umaga opet sunce. Kao da su tri klimatska pojasa proputovali...
Bila sam na klinici. Nisu me zvali, sama sam otišla. Zamolila da mi pregledaju crteže i poprave ono što se izbrisalo. To su mi i napravili. Pitah ih zašto me ne zovu. Da im je stroj bio u kvaru, da njihovim fizičarima treba tri dana (e, tri dana) da isprogramiraju novo zračenje. I da će me najvjerojatnije ovaj tjedan zvati. Izletila sam iz klinike ljuta ko leptir. Al sam se brzo utješila. Popila podnevnu blogersku kavu. I super se napričala i nasmijala. A popodne izvela vjenčanu kumu na ljudovanje, unatoč nevremenu.
Danas (recimo - prije par minuta je bilo danas) mi je bila 19. godišnjica braka. Druga u životu koju nisam provela s Najmilijim. Onda, tada (prije nekih 15 godina), prvi puta bez njega, odvezao me gazda duty free shopa (u kojem sam radila) u Austriju. Trebalo je nabaviti neke kompjutere pa me poveo da mu pomognem u izboru. Posjeo me u svog nabrijanog mercedesa i opalio po gasu. Ljudi moji, vozio me 260 na sat! Cijelo vrijeme bijasmo na lijevoj traci, i na autoputu i na normalnoj cesti, on je samo blicao a raja se micala... Ja se zalijepila za sjedalo. Kad je kazaljka krenula preko 200, problijedila sam ko krpica a ovaj je bio sav ponosit... Nezaboravno iskustvo. Današnji dan nije bio tako frkovit, ali sadržajan - u svakom pogledu.
Post je objavljen 26.03.2008. u 00:05 sati.