Jeste li mi prišli išta bliže od prošlog puta. Od prošli put. Jeste li prošli put od sebe do mene.
Danas sam saznala da se ne usuđujem gledati u lice ljude koji ne vide jer mi ne mogu uzvratiti, kao da ih kradem. Ne slikam ih, to bi bilo najčudnije iskustvo, čak ako bi i htjeli.
Da, postoje slike, da, postoje tekstovi* koji me ganu do suza što je svilen osjećaj, najljepše me para, fin i plemenit, elitna patnja koja se postiže ulaganjem u svoj duh i redovnim obrezivanjem njegovog divljeg mesa. Jako smo lijepi kad nismo goli i iskreni, to je poanta.
Kako sam ja velika u svoj svojoj tankoćutnosti kada proplačem zbog umjetnosti, još kad bih naučila svjesno padati u nesvijest. Naime, stvar je u tome da mi se gadi svaka izvještačena profinjenost, svaki zlokobni oblak parfema oko topota potpetica, kao da je to dovoljno. Kao da je dovoljno voljeti Brahmsa i ne voljeti Mozarta (osim kad je kugla). Kao da je dovoljno voljeti išta da bi nam isti život kao jučer, kao prije 200 godina, bio opravdan ljubavlju. Ležim na kauču, gledam serije i raduje me misao da svakog trena sve može prestati, sve to toliko važno i proćućeno.
Nisam pila, osjećam se pijano - nisam se rastužila, osjećam se tužno. Pijano i tužno. Uglavnom tužno. Iako je pisanje o tome oružje poruge pa sam i zabavljena. Mjestimično je glupo, koja je najjužnija točka tijela?
Znamo kako to izgleda – kao dvije klonule ruke, i u mraku biraju jedna drugu. Lijeva pa desna: Prazno od svijeta ali onečišćeno svijetom. Probadanje utrobe, propadanje tijela. Uzaludne krađe kisika, još umirućih slojeva. Otečena lica naplavljena životom. Iskašljavaju svoje demone u tramvaju u one golovrate. Želimo se svidjeti svim ljudima, jedva da nam se itko sviđa.
*
što bih ja bez tog svijeta bez lica bez pitanja
gdje biće poživi tek jedan tren gdje svaki tren
slijeva se u ništavilo u zaborav postojanja
bez tog vala u kome naposljetku
tijelo i sjena zajedno tonu
što bih ja bez te tišine poniranja mrmora
pomamno žudeći za potporom za ljubavlju
bez tog neba što uzdiže se
ponad prašine svojih pritega
što bih ja ja bih baš kao jučer kao danas
motreći kroz okno nisam li sam
osuđen na lutanje i vrludanje daleko od ikakva života
u varljivu prostoru
bez glasa okružen glasovima
sa mnom zatočenima
beckett
Post je objavljen 25.03.2008. u 23:48 sati.