Upravo ćitam u knjizi Svrhovit život kako bismo vjernici trebali imati zajednicu. A oni koji ne pripadaju zajednici, oni su kao zečići koji skakuću .... ne pamtim toćno gdje. Eto, ja sam zečić. Idem u crkvu i iz crkve često a da ne sretnem nikoga poznatog. Na nikakve izvanredne aktivnosti ne idem.... ali ima tome dva razloga.... sa dvoje male djece nezgodno je da odlazim navečer na Biblijsku skupinu, a ono što bih voljela, i jesam prije, je zbor.... ali pohoditi probe i biti uvijek na istoj misi.... trenutno mi je nemoguća misija. Naravno da bih to mogla da mi je to prioritet u životu, ali ipak nije. Uostalom, zečići su baš slatke životinjice. Sama biblijska skupina bi mi bila interesantna, ali opet, ja sam zec. Malo me grozi pomisao na usku skupinu ljudi .... koji bi mogli biti upravo divni.... ali ja ne znam kako uopće da se priključim, obzirom da nikog ne poznam. Halo , dobar dan, ja bih malo sa vama... Malo sam hendikepirana u tom smislu. A i ne nedostaju mi ta druženja (možda ne znam što propuštam). No, unatoč ovim mojim pomalo površnim stavovima mislim da je jako , izuzetno jako važno, pripadati nekoj zajednici. Kaže u onoj knjizi da je Isus imao zajednicu njih 12, pa je to i idealna skupina. To je ok. Ali nekako mi je u današnje doba na žalost teško zamisliti 12 iskrenih osoba na jednom mjestu u jednoj župi točno srijedom u 20.00. Da li to znači da imam predrasude prema ljudima? Sigurno! Borim se protiv tih predrasuda u mojoj glavi, nekada sa više a nekada sa manje uspjeha. Pokušavam svakom čovjeku prsitupiti kao golom čovjeku, duši, a ne onomu što vidim svojim ljudskim očima.Ali ono što vidim ljudskim očima... ljudi oko mene.... najčešće su površni, materijalno orjentirani i tradicionalni vjernici. A tradicionalni vjernici često za Uskrs osjećaju samo miris šunke i kolača, a ne i veličinu uskrsnuća. Na sami Uskrs u 6 ujutro moj župnik je vidio za neophodno 10ak puta ponoviti da smo se ovdje okupili da proslavimo uskrsnuće, ne zato što je to legenda ili mit, već zato što je to istina. Previše ljudi poznajem koji mi šalju poruke gdje prevladava riječ nada u život vječni, previše sam sretnih uskrsa primila od ljudi kojima je to umjesto dobar dan. ..... sada sam se udaljila od teme zajednica... Kaže u svetom pismu gdje su dvojica ili trojica.... i hvala Bogu toliko ih mogu okupiti za iskrenu molitvu... Trebaju mi ljudi koji me razumiju prije nego izgovorim rečenicu, koji u mojim predugim postovima prepoznaju poantu i ne vide histeričnu žensku koja samo kritizira. Jer, svjesna sam da previše mjerim, i smeta me svašta i jesam čangrizava... ali mi je duša gola i otvorena svakome tko želi zaviriti u nju. A moji prijatelji koji su i totalno drugačiji od mene, i dalje su mi važni i ne odričem ih se. Svi smo prošli preko 10 godina poznanstva, neka su se prijateljstva učvrstila a neka na žalost oslabila, jedno je trenutno zaspalo, ali nikada ja neću zatvoriti vrata. Pojavili su se neki novi ljudi, neki duboki vjernici za kojima čeznem, neki koji tragaju.... I jedne i druge ljubim. I kada ih gledam ljudskim očima, svašta vidim, ali kada pogledam Božjim vidim samo njihove duše.
A duše.... su najčešće gladne. I mladić koji je jučer sjedio tri sata sam 20 km udaljen od svog doma gdje je ostavio svoju ženu i dvoje djece, i njegova je duša gladna ljubavi. I dok se smijao glupostima i ispraznim tlapnjama, spuštao kome je stigao i rugao se svima na "njihov" način.... za sve to vrijeme ja sam sigurna da je njegova duša gladna i žeđa .... i danas mi je u mislima... i pokušat ću molit za njega.... a on je samo jedan, a ima nas gladnih toliko....
I završavam sada ovaj post, i nisam iznjela sve kako sam naumila, ali teško je pretočiti moje zbrkane misli u riječi.... moju dušu na papir (tipkovnicu)
Post je objavljen 25.03.2008. u 19:19 sati.