Danas sam razmišljala (za promjenu)...Da na putu do svoje sobe,u kuhinji zgrabim nož...da isti taj nož zaluta u moj prsni koš...da u boli i očaju otpuzim na cestu dok se zamnom vuče trag moje krvi,pitam se...Da li bi likić u rozom ferrariju to skužio ili bi prešao preko mog umrtvljenog tijela dok bi ispuštala hrvatskom jeziku nepoznate zvučne oblike....Ha..ha ha....kako je to smiješno kada emocionalno poremećena teenagerka ima svoje izljeve na netu...je li moja istina brutalna ili su samo laži prevelike...Vjerujem da je zapravo svijet jedna velika laž...da je život za kakav znamo laž....Da zapravo nema sigurnoga mjesta,dovoljno sigurnoga da se sakriješ od on onoga što te čeka vani..Postoje samo trenutci kada zaboraviš u kakvome se svijetu nalaziš...Postoje trenutci kada zboravim da postoji strah,da postoji bol i da postoji nešto tako gorko kao suze...I onda kada dođe do takvih suza i kada vrisak sklizne sa usana,tada se nadam da mi je to najveći košmar...
Dok hodam beskrajnom tmurnom livadom,trava je žuta i visoka...sve je tamno i plava prigušena svijetlost struji kroz tamne oblake....I ne osjećam,i ne dišem samo živim svoju kob i smijem se suzama kada budem svijesna da će postati gore...Ali onda pogledam svaku ranu,i budem sretna jer sam ih preživjela,i kada kiša počne padati ja uživam u hladnoći i drhtavici...jer u prsnom košu srce mi u vene tjera kipuću krv i onda znam...
Da je vrijedilo...
NE BOJITE SE ŽIVJETI,ŽIVOT JE ZATO
Post je objavljen 25.03.2008. u 19:06 sati.