(nepoznati pisac)
Čovjek jednom prošaputa Bogu: »Bože, progovori mi danas«. U tom trenutku ševa zapjeva…
…ali čovjek to nije čuo.
Stoga čovjek uzviknu: »Bože, reci mi nešto«. Grmljavina se prolomi nebom…
…ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se čovjek oko sebe i reče: »Bože, dopusti mi da te vidim«. Sjajna zvijezda zasja…
…ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: »Bože, pokaži mi čudo!«. I život se rodi…
…ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran proplaka: »Samo me dotakni i znat ću da si tu«. Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…
…ali on samo otrese leptira i nastavi.
I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru, napokon…
Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
A.B. Šimić
Post je objavljen 25.03.2008. u 12:35 sati.