SVIJETLO
Usred onoga mraka nešto je počelo svjetlucati. Pomislila sam, kako je moguće da to prije nisam vidjela. Osjećala sam da me netko gleda. Ali tko? Sada me je već zaista bilo strah. Svijetlo je bilo sve očitije, i očitije. Bile su to oči. Velike staklene oči koje su me gledale. Nisam mogla prepoznati ljute li se ili smiju, ali u njima sam vidjela – sebe! Protpnula sam od užasa! Lutkica je, sada već samouvjereno, gledala mene! Morala sam se smiriti. Naime i inače sam dosta osjetljiva, pa bih se mogla svakoga trenutka srušiti u nesvijest, a to ne bi bilo dobro pred ovom, ne baš susretljivom lutkicom. Počela sam se ohrabrivati: „Ah, pa to je, to je samo lutkica. Jedna mala, dobro, malo veća, lutkica. Samo udahni, izdahni. Nije to ništa strašno. To je samo jedna lutka. Samo jedna lutka. Samo jedna lutka....Samo jedna....hodajuća lutka! Visina negdje oko stopedeset centimetara, težinu ne znam, a i sumnjam da me previše zanima, crno bijele dokoljenke na crtu! Crtu......
SAN
Odjednom sam se našla u svojemu krevetu. „To je bio samo san.“ , rekla sam s olakšanjem zaboravljajući da bi i moji snovi mogli biti opasni po život. Mama mi je rekla da sam ujurila preplašeno u kuću i srušila se u nesvijest. Bila sam sretna, jer, srećom, srušila sam se u nesvijest pred njima, a ne pred.....Pred snom? Da, pred snom! Već sam postala pomalo histerično uzbuđena i nasmrt preplašena znajući da to nije bio san. Tko zna, no više neću ulaziti u onu sobu, točnije, u onu kuću. To je bilo sigurno!
Bila sam preumorna tako da sam vrlo brzo zaspala.
Hodala sam tamnom, po mojoj procjeni, ne baš širokoj ulici. Koraci su mi odjekivali ulicom, betonskim tlom. Ulica postala vijugava. Zavinuta.Sve je oko mene ubrzavalo. Ili sam ja, vjerojatnije, trčala.
NOĆ
Još jedna noć. Još jedan strah, točnije, još mnogo strahova. Noćna mora bez prestanka.
„Kolika ljepota! Zarobljena u samoći mraka, zatočena u agoniji bez prestanka.“
Puhao je vjetar kroz poluotvoren prozor moje sobe. S obzirom da sam ionako bila prekrivena kapljicama hladnoga znoja, vjetar se doimao kao vrlo nezgodna stvar. Zaista sam željela zatvoriti taj prozor, no bilo me je strah. Smrzavam se, no, ipak, sigurnije je ostati na mjestu. Ne! Ne mogu ovo više izdržati! Ne mogu! Moram. Moram biti jaka. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu. Meni nije hladno. Ne, meni nije hladno.Ne! Ja ovako više ne mogu! Jednom ću se morati pomaknuti. Znam to, no još nisam spremna. Možda bi bilo bolje upaliti svijetlo.....ma ne, to će netko primjetiti, a to nikako ne želim! Moram skupiti hrabrosti, moram! Zatvorit ću taj prozor, ovo više ne mogu trpjeti!Odlučeno je!
Polaganim, zapravo i prepolaganim koracima, krenula sam do prozora. Osluškivala sam svaki šum. Tresla sam se. Mogu ja to, mogu ja to!
Uhvatila sam kvaku prozora drhtavim, znojnim rukama pomalo zadovoljna svojom odvažnošću dok nisam primjetila nešto....nešto...
Oh, ne! Ne opet ona! Ne ta lutka! To je nemoguće! To je san! To je iluzija! Bježi! Bježi od mene!
Brzo sam zatvorila prozor sva mokra od znoja i zavukla se pod pokrivač dok me je lutka s druge strane prozora promatrala i groteskno se smiješila...
Post je objavljen 25.03.2008. u 11:59 sati.