I evo.
Opet sjedim na to istom prozoru kao i prošle godine u ovo doba.
na kamenom okviru nacrtano sićušno srce crvenim lakom za nokte, desno od njega dva imena. sasvim malena slova, našvrljana vodootpornim flomasterom. tri- četiri datuma...
napisano jedne davne proljetne noći...pri jednom davnom telefonskom razgovoru...
zaustavljen trenutak, zaleđeno vrijeme...tek sitnica koja me podsjeti na te dane... sve se tako promijenilo, a pogled s tog prozora isti je, hladnoća i moje bose noge...par kapi kiše ili koja suza... patetični trenutak zarobljen u tih pedesetak centimetara...
zašto se ljudi udalje, zašto...za bolje sutra gazila sam jučer, gazila sam uspomene, obećanja, gazila sam strahovima...
što se dogodi kad se sretnu ljudi, koje boli prošlost...
a nije lako, ići ovim ulicama, najljepšeg grada, jer svaki kamen tu je više od uspomene... a zrak još isto miriše, još iste cigarete palim na istom prozoru, još isti pepeo leži u tom mramoru...
sve je tako isto....
neki novi strahovi, ne daju mi sna,
a zaspala bi tako rado negdje drugo, zagrljena na isti naćin kao ne baš tako davno. s nečijim dahom na uhu, kao da bih vratila vrijeme...
a što je sve to...
prekomplicirano je.
ali dovoljno da živi i da me prati..
i sad dok su neke druge ruke oko moga struka..
još sanjam neke stare snove, pusti otok, stvari koje je on zaboravio..
i nestala bi odavno da nisam tako sretna dok slušam otkucaje tog srca...
a sve se to nastavlja...do kad...?
predugo se igram istom igračkom da bi ju odbacila...i toplo mi je svaki put kad mi je blizu...
...princezice poput mene ne odrastaju...
Post je objavljen 25.03.2008. u 00:44 sati.