Marketing
Nadam se da se nitko nebude uvrijedio time što ću pisati... :)
nastavak prošlog posta... :
objašnjenje iz prošlog posta :
"greaseri" - subkultura okupljena oko funka i disco-a, slavna u doba Johna Travolte i "Groznice subotnje večeri"
Druga faza: The second wave
Oko 1977. godine fenomen punka je bio "mrtav" – ono što je u početku predstavljao bilo je nepovratno izgubljeno. Otpor prema društvu postao je uzaludan, jer punk fenomen prerastao u opću pojavu; postao je samo još jedan dio društva koje je toliko prezirao. Sex Pistols su se raspali smrću Sida Viciousa, The Clash je potpisao za veliku diskografsku kuću, a punk odjeća se mogla kupiti u većim trgovinama na Kings Roadu. Johnny Rotten rekao je to u jednoj rečenici na oproštajnom koncertu Sex Pistolsa u Winterlandu : "Imate li osjećaj da ste prevareni?".
No, to ipak nije bio kraj. Počeli su nicati novi bendovi koji su pjevali o stvarnom životu – Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter And The Dogs, Menace i Skrewdriver. Mladi su, nakon što su se reggae i punk otuđili, našli novu glazbu s kojom se mogu identificirati – bio je to Oi! ili Streetpunk.
Dolazak Oi! glazbe označio je povratak skinheada. No, oni su se po mnogo čemu razlikovali od skinheada iz 1969. godine. Dosta je vremena prošlo, i nova je generacija oslikavala društvo u kojem je živjela.
Šišali su se kraće, čak do "nulerice". Nosile su se teške cipele, kao i prije, ali sada su se nogavice nosile podvrnute, do samog vrha cipele. Isto tako, za razliku od prijašnjih cipela sa osam do deset rupa, sada su se nosile cipele sa četrnaest, pa negdje čak i dvadesetdvije rupe. U modi su bile i tetovaže na licu, često "Made in Britain".
Skinheadi koji su "ostali vjerni" još od 1969. nisu htjeli imati ništa s novom generacijom, ili "ćelavim punkerima", kako su ih nazivali. Tako se u tučama na Kings Roadu, koje su se odvijale između tediboya i punkera, često moglo vidjeti starije skinheade kako se bore na strani tediboya, a nove na strani punkera.
"Ponos i tradicija protiv bezobraznog nepoštivanja bilo koga i bilo čega".
Kako je vrijeme prolazilo, a punk sve više postajao društveno prihvatljiv, skinheadi su se odvajali i preuzimali stilske oznake skinheada iz 1969. Počeli su preferirati čistoću i urednost (koju su prvotni skinheadi preuzeli od modsa), nasuprot istrošenosti i neurednosti punka. Čak je i "skinhead reggae" ponovno postao popularan, te je puštan u stankama između nastupa Oi! bendova.
Članovi niti jednog vodećeg Oi! benda nisu bili skinheadi, jer Oi! nikada nije ni bio žanr namijenjen isključivo skinheadima. Između članova benda i publike, bar u početku, nije bilo barijera – članovi benda bi prije nastupa bili u publici, za vrijeme nastupa im se publika nerijetko pridruživala na pozornici, a svlačionica je bila uvijek otvorena za sve. No, idila nije dugo potrajala. Uskoro je nasilje preuzelo glavnu ulogu na koncertima – punkeri protiv skinheada, skinheadi protiv skinheada, problemi sa redarima...
U to doba u subkulturu skinheada uplela se politika.
Prije 1976. ekstremno desničarsku stranku National Front nitko nije shvaćao ozbiljno, i rijetko je prelazila izborni prag.
No, u ljeto 1976. to se promijenilo dolaskom azijskih Malawi izbjeglica. Stvarne brojke su bile male, no tabloidi su uspjeli par desetaka ljudi pretvoriti u "poplavu" i potpomoći histeriju pričama o njihovom smještaju u luksuznim hotelima s pet zvjezdica i velikom državnom pomoći.
National Front je vješto iskoristila situaciju, te su na izborima 1977. skupili 250 000 glasova. Čak se počelo govoriti da će National Front zamijeniti Liberal Party kao treća najjača stranka u Velikoj Britaniji. Stranka je skupljala zabrinjavajuću potporu, naročito među mladima – i to ne samo među skinheadima! National Front prišivke su nosili i tediboyi, modsi, punkeri, "normalni"...
Kako bi povećala svoj utjecaj među mladima, stranka je osnovala Youth National Front. Kao reakcija, nastale su Anti-Nazi League i Rock Against Racism, te su tako školska igrališta postala politička bojišta. Među skinheadima pokazivati lojalnost National Front-i bio je znak hrabrosti i buntovništva, a ni Anti-Nazi League nije nimalo pomogla kada je tražila od profesora da se pred djecom izjasne protiv National Front-e.
Skinheadi su bili pod posebnom pažnjom National Front-e: dok su svi ostali osuđivali nogometni huliganizam i većinu ostalih načina kojima su skinheadi kratili vrijeme, Youth National Front ih je pozdravljala ih je kao ratnike sa stadiona i objavljivala njima namijenjen redovni prilog u svom glasniku Bulldog.
Bila je to stranka koja im nije "držala prodike", već im se obraćala kao eliti britanske mladeži.
I Anti-Nazi League je imala velikih uspjeha među mladima – u travnju 1978. na koncertu "Carnival Against The Nazis" u Londonu prisustvovalo je 80 000 ljudi. Popularnosti Anti-Nazi League pridonijela je činjenica
da su na njihovim skupovima nastupali najpoznatiji bendovi toga doba. The Anti-Nazi League vršila je veliki pritisak na bendove; morali su javno obznaniti svoju lojalnost prema the Anti-Nazi League, osuditi National Front i njihove pristaše.
Drukčije izjašnjavanje bi rezultiralo oštrim sankcijama: zabrana nastupanja i puštanja njihovih pjesama na radiju, otkazivanje ugovora sa diskografskim kućama, bi bili označeni kao nacisti...
Uvidjevši uspjeh raznih Rock Against Racism manifestacija, National Front je ustrojila svoju organizaciju Rock Against Communism oko koje su se okupljali bendovi koji su bili otvoreno ekstremni desničari. Na izborima 1979. National Front nije polučila rezultate kao dvije godine prije, te je ubrzo počela propadati – veliku ulogu je imala i kampanja u tabloidima koja je neke vodeće čelnike National Front razotkrila kao prikrivene naciste, homoseksualce i osuđene pedofile.
Mnogi skinheadi su zbog toga napustili National Front i prešli u ekstremnije organizacije kao što su Brittish Movement ili čak paravojne organizacije Section 88 ili National Socialist Action Party. Brittish Movement se posebno okoristio dolaskom skinheada – članstvo mu se popelo na 8 000. Za razliku od National Front, Brittish Movement je bio otvoreno neonacistička organizacija i, na veliko zadovoljstvo skinheada, zainteresiraniji za direktnu uličnu akciju nego za čekanje rezultata izbora.
U to vrijeme skinheadi su se pojavljivali u većim gradovima diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Europe i Sjedinjenih Američkih Država.
Unatoč svemu, još 1984. nitko ne bi skinheade direktno povezao s rasizmom ili neonacizmom. Tijekom osamdesetih rasistički motivirani ispadi skinheada su često dospijevali u novine, ali su tek 1988. mediji počeli pridavati veću pozornost skinheadima. I to ne engleskim, već američkim!
Diljem SAD-a nicale su rasističke organizacije koje su uz sebe vezale skinheade – Ku Klux Klan, Aryan Nations, White Aryan Resistance... Američki skinheadi su općenito bili nasilniji od engleskih. Dok su u Velikoj Britaniji su tuče bile svakodnevna pojava, ali rijetko završavale smrću, u SAD-u su šake i noževi zamijenjeni pištoljima i bombama, a i samo nasilje doseglo je nove razine.
Tako su skinheadi u Sacramentu razapeli čovjeka na par dasaka jer je pokušao napustiti bandu. Isto tako, jedna skingirl je u Chicagu tako pretučena da su njenom krvlju nacrtali svastiku(Svastika (kukasti kriz) je znak u obliku jednokrakog kriza s krajevima savijenim pod pravim kutom na lijevu ili desnu stranu, a moze biti nakosen ili orijentiran vodoravno) na zidu.
1988. je počela medijska hajka na skinheade, svi veći mediji su imali posebne priloge: Rolling Stone, Oprah Winfrey, Geraldo Rivera...
Uskoro su u javnosti termini "skinhead" i "neo-nacist" postali sinonimi. Umjesto da su nekako spriječili rasizam, mediji su pridonijeli povećanju broja rasističkih skinheada – sve je više rasista preuzimalo image skinheada.
Nakon događaja u Southallu, i sama Oi! glazba je označena kao rasistička, te su se mnogi Oi! bandovi raspali. Ovakva reputacija mnoge je natjerala da se povuku iz subkulture, te je subkultura nestala u mnogim gradovima. Subkultura skinheada zapala je u drugu veliku krizu.
Treća faza: The third wave
U trećoj fazi povijesti skinheada došlo je do nastanka mnogih frakcija skinheada: SHARP (SkinHeads Against Racial Prejudice – Skinheadsi protiv rasnih predrasuda), RASH (Red & Anarchist SkinHeads – skinheadi komunističkih i anarhističkih političkih uvjerenja), Trad, Gay, GASH (Gay Aryan SkinHeads – homoseksualni skinheadi koji vjeruju u nadmoć bijele rase), Hammerskins (međunarodno udruženje nazi skinheada, "elita" - kako se sami nazivaju) Outlaw Hammerskins(hammerskinsi izbačeni iz udruženja koji su se zasebno organizirali)...
Nastanak tolikih frakcija može se objasniti željom za razlikovanjem od stereotipne slike skinheada kao priglupog neonacista.
1987. u New Yorku nastali su S.H.A.R.P. kao reakcija na opću sliku skinheada kao rasista i neonacista. Ta mala skupina skinheada i punkera uzela si je za zadaću da pošalju drukčiju poruku o skinheadima: da svi skinheadi nisu jednaki, da svi imaju različite ideale i politička vjerovanja. Dijelili su letke, gostovali na radijskim i televizijskim emisijama...
No, njihovo djelovanje je samo pojačalo podjelu – uskoro nije bilo dovoljno samo reći da si skinhead, već i koja si vrsta skinheada.
Mnogima je dosadilo silno prepucavanje oko politike, pa su se jednostavno označili kao "traditional" skinhead.
Time su se potpuno odrekli politike i vratili se glazbi, stilu i zanimaciji skinheada iz 1969. – reggae, ska, skuteri i pivo su opet postali glavne teme.
Početkom devedesetih, propašću komunističkih režima diljem Europe, počeli su se pojavljivati skinheadi. Tako danas u novinama možemo čitati o rasističkim ispadima skinheada u Budimpešti, Moskvi, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Rijeci... No, nastaju i non-racist skupine u Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Mexicu, Japanu, Australiji, Novom Zelandu...
Danas se skinheadi mogu naći u svim većim gradovima na svim kontinentima.
To bi bilo sve o Skinheadsima...
ok, ne baš sve ali "početak početaka" :)
Post je objavljen 24.03.2008. u 23:25 sati.