Marketing
Opustjela kuća, ja u iščekivanju
I opet snijeg. Ma, mislim... Jest da se sad već topi i da ga do popodneva neće biti po gradu, ali nije ni trebao pasti. A ni ta dosadna kiša. Jučer smo htjeli muž i ja izvući cure van, popodne prošetati bar tri bloka zagrebačkih ulica. Mužu savršeno odgovarala nedjelja i neradni dan, mogli smo samo gledati izloge. Al jok, ni to. Kiša nas omela. A da nam se baš po kiši šetavavalo naokolo, i nije. Tako da smo proveli cijeli dan u kući.
Sestra i nećakinje obišle šogora. Ovaj jedva dočekao da prođe posjeta – nedjeljom i blagdanom su posjete po dva sata. Treba to izdurati, sa svakim popričati koju riječ, odgovoriti na pitanja...
Nakon posjete, napunila se opet kuća. Na stolu obilje. Koliko god se baka bojala da neće biti dovoljno jela, na kraju je i ostalo. Djeca se brzo pokupila od stola, mi odrasli zasjeli. Teme raznorazne, al se svako malo vraćali na bolest. Em što smo sve stariji pa samim time naginjemo takvim razgovorima, em što svako malo spomenemo šogora.
Kad su se gosti koji to i nisu pokupili svojim kućama, raskrčio se stol, opralo suđe, pa se rasporedismo po sobama i televizorima. Harry Potter. Kako je film završio, tako smo se povukli na počinak...
Jutros se mili moji spakirali, ubacili i bakicu u auto. Mahala im sve dok nisu zamakli za kućom. Otišli u Sisak. Tamo će mojih troje prespavati i sutra krenuti s drugom bakicom ka moru.
A ja ostajem ovdje. Još me nisu zvali iz Klinike. Sad mi je već pomalo pun kufer. Da nisu tri dana mogli isprogramirati tih desetak podataka u križ, nije mi jasno. A znam da im treba najviše pol sata za takvo što. Ipak sam ja programer po struci. Bila do prije trinaest-četrnaest godina. Al nisam baš sve zaboravila. Kad sam onomadne čekala poziv na operaciju, isto je bio neradni ponedjeljak al su me nazvali i rekli da sam sutradan na programu. Tako danas sve gledam u mobitel i osluškujem hoće li me nazvati i naručiti za sutra. Baš se blesavo osjećam, u niskom startu i iščekivanju. I s već slabije vidljivim križić-kružićima po tijelu. Da su me bar iscrtali s nekim trajnijim markerima. Pa što da si i mjesecima ne mogu izribati te crteže, nije bed i ne bi me smetalo, nestali bi kad-tad. Ovako ih napada trljanje potkošulje i svaki valung... Ma, samo da već jednom počne!
Post je objavljen 24.03.2008. u 12:00 sati.