Pregled posta

How to die in XIII chapters: Chapter I

Sivi oblaci su natkrili krajolik i najavljivali su kišu za nekih sat, dva. Žurno sam koračao starim puteljkom koji je vodio kroz njive do oskudne šume sa par stabala. Ubrzo sam vidjeo obrise osoba koje sam očekivao... i dim. Čovječe nisam zapalio od jučer! pomislio sam dok nisam došao do male klupe ispod starog hrasta na kojoj inače sjedimo. Evan je sjedila na kamenu nasuprot klupe, dok je Corvus stajao naslonjen na drvo i pušio. Na klupi začudo niko nije sjedio.
„Zdravo društvo“ rekao sam dok sam se rukovao s Corvusom, prišao sam Evan i poljubio je. Iz usta joj miriše dim..., te sam potom sjeo na klupu. „Šta ima kod vas?“
„Iskorištavamo vikend da malo zagadimo okolinu“ rekao je Corvus ironično na što sam reagovao osmijehom. Pogodio je ono što mi baš u ovom trenu treba.
„A šta je s tobom? Djeluješ mi kao da nisi dva dana zapalio“
„I nisam! Kod roditelja sam od petka“
„Zar oni ne znaju da pušiš?“ upitala je Evan koja je do maloprije promatrale ptice koje kljucaju po njivi.
„Misle da sam prestao“ rekao sam gotovo u očaju te dosjetno nastavio „Kad smo već kod toga...“
Izvadio sam kutiju cigara Djorum Black. Evan je uputila jedan upitan pogled prema kutiji koju sam lagano otpakivao.
„Ček, koji je sad to okus?“ upitala je hitro.
„Jabuka i ruža, nisu imali mente“ odgovorio sam vadeći cigaretu. Evan se brzo prebacila preko mene, te mi je otela kutiju iz ruke i prije nego što sam uspio da izvadim cigaretu.
„Dame imaju prednost“ rekla je teatralno zapaljujući cigaretu.
„... kurve zaostaju“ rekao sam non-šaltno. Ignorisala je moju izjavu i duboko uvukla prvi dim. Zatvorila je oci i držala ga u sebi nekoliko trenutaka te ga polahko izbacila.
„Ukusno!“ rekla je te ponovo prislonila cigaretu svojim usnama. Corvus ju je pratio sa smijeskom, a ja sam podigao obrvu te uzeo svoju kutiju od nje.
Želja za nikotinom me je podsjetila da trebam i ja jednu. Izvadio sam crnu cigaretu te je brzo zapalio. Povukao sam dim i jako se zakašljao.
„Kakvo je ovo sranje!“ rekao sam jedva dolazeći sebi. Corvus je prasnuo u smijeh dok je Evan sebe zamaglila oblačkom dima kojeg nije stigla izbaciti kao reakciju na moje ponašanje.
„Ruža i jabuka... koje sranje! Ovo ne valja ničemu!“ rekao sam glasno kao da sam imao želju da sam sebe kaznim što sam kupio cigare koje ni ne znam kakve su. Bacio sam cigaretu što sam dalje mogao.
„Meni se sviđaju“ rekla je Evan te potom ponovo duboko uvukla dim u želji da prkosi meni.
„Evo ti onda cijela kutija, ja ih ionako nikad u životu ni primirisati neću“ te sam joj dobacio kutiju koju je ona vješto zgrabila.
„Znala sam odmah da je ovo „prenježno“ za osobu koja je morbidna kao ti“ te su joj oči zasjale izbrojivši cigare koje se nalaze u kutiji.
Želja za nikotinom se još povećala. Imao sam osjećaj kako će me uhvatiti apsistencijska kriza ako ne zapalim ubrzo, a ispred mene su u dimu mogli uživati Evan i Corvus... Corvus!
„Ej Corv, jedino me ti možeš spasiti u ovom trenu! Što ima kod tebe?“ imaj neke normalne cigare, molim te
„Plavi Walter“ nasmiješio se te mi potom bacio kutiju. Brzo sam izvadio cigaretu te zapalio. Povukao sam dubok dim da mi „pročisti“ pluća od užasnog okusa ruže. „Čovječe, spasio si mi život“ rekao sam zahvaljujući se, te mu potom vratio cigaretu. Neko vrijeme smo uživali u dimu cigara te sam potom upitao:
„Gdje je Roxy?“
„S Marcom je... u bolnici“ podvratila je Evan uzdahujući.
„U bolnici?!“
„Marco... opet ima problema sa depresijom. Rezao se ponovo“
„Provedem dva jebena dana kod staraca i desi se milion loših stvari“
„Ovaj put je gadno...“
Bio sam šokiran. Zadnji put kada je sjekao vene prerezao se 16 puta na jednoj ruci. Evan je to znala. Ako je nešta gadnije od tog onda mora da je fakat nadrljao.
Evan i Corvus su neko vrijeme neobavezno ćaskali o muško-ženskim odnosima, a ja sam bio duboko zamišljen. Nakon nekog vremena Corvus je otišao ostavljajući nas same. Inače. Kad god smo sami Evan i ja i ne razgovaramo. Više pustimo strastima na volju, ali je ovaj put shvatila da nisam raspoložen za to.
„Ako hoćeš ići ću ja s tobom...“ rekla je nakon desetominutne tišine.
„Ne, hvala. Ovo moram ja sam obaviti“.
Ustao sam i rastali smo se jednim kratkim blic poljupcem. Okrenuo sam se od nje i krenuo putem kojim sam i došao. Zašto sam tako glup? Shvatio sam da sam bio krajnje bezvezan prema njoj. „Evan!“ zovnuo sam je. Ona se okrenula. Prišao sam joj i dao jedan djelić strasti jezikom. Nasmiješila se i opet smo krenuli svojim putem.
* * *
Posjeta Marcu je bila poprilično mučna. Mrzio sam bolnice. Odurni miris lijekova i sredstava za čišćenje je previše škodio mojim nikotinskim plućima.
Roxy je spavala na stolici naslonjena na krevet na kojem je ležao Marco. Ovoje su spavali. Mogao sam da vidim da je Marcova ruka sva u zavoju sa raznoraznim cjevčicama. Nisam želio buditi nijedno od njih. Dovoljan mi je bio prizor koji sam vidio. Od medicinske sestre sam saznao da se Marco oporavlja, ali da su mu psihičke rane još prisutne i polutrajne. Prije nego sto sam izašao iz sobe utisnuo sam poljubac Roxy u obraz. Na izlazu iz sobe sam vidio kako otvara oči. Nasmiješio sam se i namignuo joj, u znak da nastavi sa spavanjem Razgovarat ćemo sutra govorio je moj pogled. Njene oči su samo potvrdno odgovorile te je potom ponovo spustila glavu na krevet, stiščući Marcovu zdravu ruku.
Kiša je pljuštila vani a ja sam ležao na krevetu. Nisam slušao muziku što je vjerovatno začudilo moje starce. Kiša je bila isto tako osvježavajuća i ugodna kao metal muzika, za moje uši. Imao sam osjećaj da će sve biti ok, jer ipak... sutra počinje novi dan... Napokon sam imao razloga zašto se probuditi sljedeće jutro, a taj osjećaj je bio božanski. Prokleti optimizam...

// Komentar: Izbrisao sam sve postove i krećem iz samog početka. Likove sam izbrisao i dodavat ću ih kako bude bilo potrebno za priču. Napkon sam uspio pobijediti svoju lijenost, hvala Corvusu, Evan i Dolly na inspirativnom utjecaju na mene, lol. Pokušao sam napisati neki sretan kraj ali jbg, morao sam ga upropastiti svojim morbidnim frazama, lol... Više o svemu ćete polahko saznati dok budem pisao. Pitanja, prijedlozi i sugestije dobro došle!




Post je objavljen 24.03.2008. u 01:24 sati.