Opet je nedjelja,još je i Uskrs,a ja odlučih nešto napisati o ovoj knjizi Krešimira Pintarića.Ispočetka mi se učinila zgodnom,malo me kao podsjetila i na Miru Gavrana (i to na one njegove duhovite,a ne na one vjerske).Sve je puno obećavalo,a što sam više čitala,knjiga mi se sve manje sviđala.Ono što me dotuklo u knjizi je onaj hvalospjev o marihuani.To stvarno ne podnosim kad netko piše kako je to divno i krasno,kako nikome ne škodi,kako se ne možeš navući na ovisnost,pa ti dođe da što prije pronađeš nekog dilera ili da sam u saksiji počneš uzgajati travu.Ispada da smo svi mi jadni koji to ne shvaćamo,a oni,tj.narkomani,na nekom su višem nivou od nas.Nije to jedina knjiga koja piše o tome,naravno,ali Pintariću,to nije trebalo ni tebi.Pogotovu,što se knjiga čini jako,jako autobiografskom.
Eto,ima nas još takvih(nadam se) kojima je to totalno strano i nerazumljivo.
Meni je odlična,ma stvarno preodlična knjiga Tomislava Zajeca koja se zove Soba za razbijanje.Tu se na drugačiji način govori o drogi i mislim da poslije čitanja te knjige nikome ne može pasti na pamet da počne tražiti dilera.
Mislim da bi tu knjigu trebalo ubaciti u srednjoškolsku lektiru.
Eto,ipak sam nešto pročitala,ali bolje da nisam.
Uskrs je inače ispao užasno hladan i kišovit.Kao da će snijeg svaki čas.
Post je objavljen 23.03.2008. u 20:23 sati.