Marketing
LOV
Za početak ću vam reći da nisam vegetarijanka. Između ostalog jedem i meso. Znam da ću se nekima upravo zbog toga činiti poprilično licemjerna jer govorim o ovoj temi, a i sama na neki način možda sudjelujem u svemu tome. No, zamolila bih vas da me ne osudite odmah, kao što je to karakteristično za današnje društvo nego pročitate do kraja ovaj post pa ostavite svoje komentare.
Nikada ne bih mogla ubiti životinju, barem ne ništa osim muhe, komarca i smrdljivih martina, koji dovode moje živce na kušnju, kada se nerijetko zavuku u moju sobu zimi i zzzzuje ne dopuštajući da utonete u san.
Obožavam životinje. Srnu sam vidjela svega nekoliko puta u životu i prekrasna je. Ima tako tihi korak. Vitka je i brza, nečujna. Malo je vidiš, malo ne. Gotovo kao čarolija. Kad vidim srnu sjetim se meni dragog crtića dok sam bila dijete - Bambija. Tko bi mogao ubiti i pojesti tako predivno stvorenje?
Također ne jedem zečeve, kuniće, jelena, vepra, jazavce, muflona, puha, patke, prepelice itd. Jednostavno ne mogu. Žao mi je što se toliko životinja ubija samo iz zabave. Normalni ljudi nedjeljom idu u crkvu, ili se odmaraju i druže sa obitelji, a lovci jedva čekaju nedjelju da odu u šumu i nastrijele sve što se miče, zatim se prežderavaju i napijaju.
Živcira me činjenica da se lov smatra sportom. U Hrvatskoj čak ni ples nije priznat kao sport (dok u svim drugim državama je), a lov kao jedan, za mene, potpuno neshvatljiv, barbarski način "zabave" jest. Riječ SPORT je sinonim za natjecanje i nadmetanje, a ne ubijanje iz zasjede i proganjanje nevinih životinja. Kao takvog osobno ga nikada ne bih priznala kao sport.
Ako se u prirodu ne dira, osjetljiva ravnoteža njezinih eko-sustava jamči opstanak većine vrsta. Prirodni grabežljivci održavaju tu ravnotežu ubijajući samo najbolesnije i najslabije životinje. Međutim, lovci ubiju bilo koju životinju koju požele objesiti iznad kamina - što uključuje i velike, zdrave životinje koje su potrebne kako bi se populacija održala snažnom. Čak i onda kada izvanredne pojave uzrokuju privremenu prenapučenost u životinjskom svijetu, prirodni procesi brzo stabiliziraju takvu skupinu. Umiranje od gladi i bolesti dakako je ružna stvar, ali to je način na koji priroda osigurava zdravim i snažnim životinjama opstanak i očuvanje snage cjelokupnog krda ili skupine. Ubiti životinju s objašnjenjem da bi mogla umrijeti od gladi ili se razboljeti samovoljno je i destruktivno.
Samo u Hrvatskoj nekoliko vrsta poput medvjeda, vuka i bjeloglavog supa dovedeno je na sam rub istrebljenja isključivo 'zaslugom' lovaca. Pretjeranim izlovom životinje se istrebljuju umjesto da ih se štiti, a mnoga uzgajališta životinja lovcima služe samo kao priprema za ubijanje. Drugim riječima, životinje se uzgajaju u uzgajalištima da bi kasnije bile puštene u prirodu i pobijene.
Lovci imaju sezone za svaku životinju i tada ih love. Postoje određen broj životinja koji smiju ubiti, međutim događa se da svaki prešuti po životinju-dvije i tako se pretjera. Ukoliko se još dogodi koja prirodna neprilika, npr. kao što je bila ptičja gripa ili recimo zečevi ugibaju jer se salate previše špricaju i ne pašu im, dolazi do naglog smanjenja neke vrste, skoro pa do istrebljenja. I što se onda događa? Onda uvozimo zečeve iz Mađarske, ptice, jelene, srne i ne znam ni sama koje sve životinje i odakle, ali je činjenica da se prvo istrebljuju, a zatim kupuju i uvoze pa opet sve ispočetka. Zlonamjerni začarani krug. Opsesija. Idiotizam.
Od lovaca i ljudi koji ih podržavaju najčešće u obranu čujem sljedeću rečenicu: "Čovjek je oduvijek lovio." koja je u potpunosti netočna! Čovjek je u početku bio sakupljač. Hranio se biljem, koštunjavim plodovima, orasima, kestenima, plodom bukve i sl., što dokazuju uzorci habanja površine kutnjaka "preteče" čovjeka.
Razmislite o tome. Da li time što jedete, da se lovački izrazim - divljač i praznovjerno mislite za zečja šapica na privjesku za ključeve uistinu donosi sreću, a da su jelenovi rogovi na zidu vašeg hodnika pun pogodak, raskoš i glamur, možda potičete da se ona ubija? Kada ju nitko ne bi želio jesti, ni imati kao ukras, ne bi se ni ubijala. Možda se jednoga dana pojavi neka superiornija rasa od ljudske. Vezano na to hipotetski postavljam pitanje: Koliko ljudi bi tada željelo da naše glave budu trofeji na njihovom zidu?
Post je objavljen 22.03.2008. u 17:30 sati.