teško mi je pisat, teško mi je pretočit toliku lavinu misli koja se roji poput prekrcane košnice u mojoj glavi, nemam se kome povjerit, nemam prijatelja, jedva omanju hrpicu znanaca koja ništa ne shvaćaju, ili se trude ne shvatit, koje nije briga, u jednu ih ruku shvaćam jer ni mene nije briga za njih...i opet se vraćam samoj spoznaji samoće, biti sam, jel to zaista toliko strašno?... čitam mnogo i u većini se knjiga za glavni životni strah navodi samoća, je li ona zaista toliko strašna? može li se uživati u samoći? mislim da je tome krivo društvo i cijeli društveni poredak koji te bombardira slikama i reklamama najboljih, uvijek nasmješenih prijatelja, dvoje ljudi u strastvenom poljupcu u suton na nekoj od havajskih plaža, sliku sretnih roditelja i uspješene im dječice u svim područjima njihovog života, pitam se koliko je zaista takvih obitelji i prijatelja i parova, sad kad shvaćamo da su to iluzije i nedostižni ideali zašto to radimo sami sebi, ionako je svaki čovjek rođen sam i umire sam bez obzira na broj ljudi koji ga okružuju, sami smo na svijetu, nema nikoga tko bi ti pružio ruku, zaboravi! to su sve društvene izmišljotine i pizdarije, moraš, moraš, moraš!!! samo jebeni imperativi, mislim koji kurac?!? još mi nije jasno to što se ljudi toliko trude i trče i zapinju pa se dižu i opet trče u ostvarenje sna nametnutog od samog društva, obrazuj se, oženi se, rasplodi se, umri, to su otprilike ti stadiji, mislim jel moguće da su svi drugi slijepi, da ovakva razmišljanja poput moga nisu nikome pala na pamet?"!?! i onda kad ne uspiješ svi te se lagano odreknu, odjednom postaješ "čudan u zadnje vrijeme", s glavom u oblacima, nepoželjan da te vide s drugima (vjernim sljedbenicima sistema), nikad mi neće biti jasno zašto se ljudi toliko forsaju da budu ono što nisu, svi smo mi jebene životinje i tako umiremo bez obzira na skupe krpetine koje nosite i aute koje vozite...jebeni ljudi!
...svakim danom vidim sve više razlika koje stoje među nama, svaki dan si mi sve dalja, mislim da je ono najbolje već daleko iza nas, sad samo čekamo da pukne samo od sebe, ti znaš da ti ja to nikad neću reć, ali bila si jedna od onih osoba koje su se istakle, koje su se mrvicu približile pojmu prijatelj, koje su pokazale da ih zanima i da im je (pa bar i tu mrvicu) stalo... sad sve opet iz početka, kao što već odavna rekoh, prijateljstvo je pokretna tvornička traka, kako jedan prođe tako drugi dođe... žalosno je samo što su mene smjestili na odjel sa tvorničkim greškama...
Post je objavljen 22.03.2008. u 00:29 sati.