Danas jedna iznenadna tema koja nema veze s tim što sam i gdje pojela, popila, skuhala, koliko žive vage imam i zašto je lisnati celer zakon. Jedan dan sam se zaigrala na jubitou pa pogledala i neke stare spotove nakon sto godina, evocirala uspomene, donosila zaključke, pa evo i slijeda misli na tu temu...
Kad sam bila mala, u doba otkrivanja muzike, kulta obožavanja Brava i ručnog izrađivanja pernica, spotovi su bili svjetsko čudo. Prije nego što je krenuo Z3, puštali su nam, potpuno nepredvidljivo i nesustavno, razne bjelosvjetske satelitske programe, pa tako jedno vrijeme i MTV, ali onaj stari, kvalitetniji, kad su žarili i palili Ray Cokes, Paul King i ekipa. Spotovi su mi bili tako fascinantni da sam ih jedno vrijeme snimala na video, bez obzira na izvođača, da bih ih poslije opet mogla gledati i da imam zalihu kad nam maknu MTV. Onda se to polako i kod nas počelo vrtjeti na teveu, došle su specijalizirane emisije, ne pamtim više imena, ali sjećam se meketavog Bernarda Cveka i ljigavog Gorana Bakića. Uslijedila je i emisija svih emisija - Hit depo - zbog kojeg sam probdjele mnoge noći pazeći da me majka ne uhvati pred ekranom u neprimjerene sitne sate za pristojnu djevojčicu moje dobi (mislim da su moje prijateljice tad već harale po Jabuci).
Nešto malo kasnije kad mi se glazbeni ukus počeo formirati, a mozak razvijati u neslućenim smjerovima, spotovi su mi postali bezveze i išli su mi na živce, iako sam ih i dalje gledala, ali puno selektivnije i analitičkije. Išlo mi je na živce što su nametnuli vizualno nečem što je samo goli zvuk i toliko agresivno nametali slike da su stvorili taj hibridni paket slika/zvuk koji je skoro pa istisnuo obično staromodno slušanje muzike, a imidž je postao sve. Barem se meni to tako činilo. I nerviralo me što su spotovi postajali cijeli mali filmovi s milijunskim budžetima i holivudskom produkcijom, to mi je bilo suludo. Muzika je primarna i nema se što miješati s vizualnim (osim u slučaju Mucala), a kamoli mu se podređivati.
I dalje mi spotovi nisu nešto napeti i više su mi nekakva nepotrebna nuspojava dekadentne kapitalističke glazbene industrije nego legitimna umjetnička forma, ali sad ih zapravo niti ne primijećujem niti promišljam. Je li to samo moja zrelost, starost, preusmjeravanje interesa ili opća svjetska kriza tog žanra, vjerojatno povezana i s hiperprodukcijom i padom kvalitete, ne znam, nebitno. No, s nostalgijom sam se prisjetila spotova koji su mi iznimka i koje volim pogledati te napravila listu svojih favorita, u nasumičnom redoslijedu:
1. Pixies - Velouria
Sva svjetska populacija može se vjerojatno podijeliti u dvije kategorije: one kojima je ovaj spot krajnje debilan i one kojima je naprosto genijalan. Spadam u ove druge, pogađate. Prvo, volim minimalizam kao takav. Jebo Michaela Jacksona koji angažira Scorsesea i ulupava godišnji budžet Surinama u svoje glupe spotove. A ovo je još k tome inteligentan i subverzivan minimalizam. Da ne govorimo o uštedi i pametnoj poslovnoj politici.
2. Beastie Boys - Sabotage
Dobro, tu je budžet bio malo veći i trudili su se, ali ovo mi je super zajebancija i parodiranje. Remek-djelo.
3. White Stripes - I Just Don't Know What to Do with Myself
Ovo je tako jednostavno i sirovo, a tako jebeno seksi, i pjesma i Katino previjanje, a u kombinaciji mrak. Iako koristi koke više nego ja brašna, a sise ima tek nešto veće od Marine iz selebriti BB-a, mora se Kati priznati karizma. Ovo je odradila napetije od neke profesionalke.
4. Fatboy Slim - Weapon of Choice
Ovo je nešto recentnije i nije muzika koju slušam, ali tko god nagovori Christophera Walkena na ovo, genij. Zakon. Inače, slabo poznata činjenica je da je Walken prije glumačke karijere zapravo i bio plesač. Da, nevjerojatno.
5. Nick Cave - The Weeping Song
Možda sam malo subjektivna, ali Cave općenito kad ga natjeraju da mora napraviti spot, napravi to odlično, ali odlučila sam se na ovaj zbog spomenute sklonosti minimalizmu. Ova scenografija sa čamčićem i njih dvojica pajdosa, vjerojatno nadrogirani ko svinje, ta dramatična izvedba i ekspresije kojih se ni Zoran Jelenković ne bi postidio, genijalno....
6. Kate Bush - Wuthering Heights
Fantastična pjesma i jednako dobar i uvrnut spot, ali od Grmovite Kate drugo ne bih ni očekivala. Svaki put kad ga vidim, vrati mi se raspoloženje i smirena sam ko Dalaj Lama kad navečer uz kamin hekla.
7. U2 - One
U2 su stara ljubav, ali odavno mrtva, već nakon Achtung Baby počela je pucati. Ova verzija s bizonom (ima ih nekoliko za ovu pjesmu) jednostavno mi je predobra. Minimalizam, kratko, jasno, efektno. Umjetnost.
8. Radiohead - Street Spirit
Spotovi Radioheada vrijede utrošenih para i svi više-manje isijavaju depresiju, nelagodu, klaustrofobiju, paranoju, histeriju, ali biram Street Spirit zbog neke posebne atmosfere i savršeno uspjele vizualne pratnje pjesmi.
9. Tori Amos - Spark
Torica se zbilja trudi i njezini spotovi uvijek su pravi mali avangardni filmići s pričom, atmosferom, finom vizualnom stilizacijom. Mogao je tu biti i Cornflake Girl i A Sorta Fairytale (Adrien Brody u ulozi ekstremiteta), ali Spark me opet pridobio atmosferom i nelagodom. Usput, pjesmica je o spontanom pobačaju.
10. Madonna - Justify My Love
Dobro, što god mislili o fenomenu Madonne i njezinoj stvarnoj vrijednosti, i unatoč činjenici da su joj spotovi ultraskupo i savršeno ušminkano i isproducirano oruđe za samopromociju i održavanje kulta, volim ovu njezinu erotsku fazu i ovaj spot je jednostavno prokleto dobar i seksi, bez obzira na cijelu pozadinu. Pjesma niš posebno, al ko obraća pažnju na pjesmu...
11. Arcade Fire - My Body is a Cage
Fenomenalno, kako jednostavno, a kako dramatično. Nevjerojatno, ali faca Charlesa Bronsona savršeno sjeda na pjesmu. Nisu potrošili ni centa, eventualno su platili korištenje materijala, a ispalo je savršeno.
12. Grace Jones - Libertango
Kad sam bila mala, bojala sam je se. Sama njena pojava je konceptualna umjetnost za sebe pa se oko spotova i ne mora previše truditi.
13. Robbie Williams - Rock DJ
Možda se ovo čini kao uljez na popisu, ali javno i bez srama priznajem da padam na Robija, iako mu je muzika upitne vrijednosti, a on je psihijatrijski slučaj i najgori alkos i narkoman, ali baš me briga. Uz to što je ovdje standardno šarmantan i neodoljiv te obnažen, spot je dobra zajebancija i baš bi rado vidjela šokirane face šiparica (prava se javila) i njihove užasnute vriskove na neočekivanom kraju.
Evo i jedan bonus, nagrada za strpljivog čitatelja koji je uspio stići do kraja:
Post je objavljen 21.03.2008. u 20:05 sati.