Sada sama sebe živciram. I bolje da nitko ne ide sa mnom. I bolje da nikud ne idem. I bolje da... Da... da.. Tako nešto ubija iznutra, tako nešto ruši sve u glavi što je do sada postojalo. Ali što je to? Koje sranje, koja glupost. I sinoć sva neka u tripimi, i sad suze tako lako poteknu niz lice da bi najradije iskopala te svoje oči da više nijednom ne proplaču. Jer pretjerujem. Jer stvarno to nema smisla. Od toga ništa nemam, a konstanto serem s tim. A zašto?. No uostalom, nikome ne smeta. Nitko me ne vidi niti čuje. Sama sa sobom bavim ono što imam. Jer ne namjeravam i drugima dizati živac kad već sebe izluđujem.
Kao da su mi živci otišli. Kao da više nemam strpljenja. Kao da se više ne mogu kontrolirati.
Sinoć mi reče da nisam kriva za sve, no kako nisam? Uvijek ja nešto zaj. NIšta normalno, ništa pametno od mene. A čemu? Ne osjećam se ovdje dobro, ne osjećam se sretno. Ne osjećam se .... voljeno? Bezveze opet pričam. Ovo mi kuća, ovdje su mi roditelji. Ne osjeća se voljeno? Bolesno. Gluposti. Gluposti.
Ne znam stvarno. Jesam se previše vezala? Toliko da se izgubim u trenucima kada je sve dobro i normalno, samo što si ja sernem nešto u glavu? Izgleda. A ne, daj se skuliraj. Šta želiš da dosadiš, da gušiš? Sjedni doma i šuti. NIšta ti se neće dogoditi.
Ali previše sam ja... Ma ne znammmmmmm!!!
Ne znam, stvarno ne znam koji mi je klinac više u tripimi!
No ajde, dobro. Dok nikoga ne zamaram sve u redu. Ma joj, ne mogu više ništa ni pisati normalno. Nije ni čudo da sam prestala pisati onaj blog, jer sam zatupila. NIje ni čudo da sam prešla na začuđujući glupi netlog jer sam se izgubila.
A da prestanem bezveze se živcirati? Pa da.
Dobro je sve to. Dobro. =)
opop. smiješak.
Baš je dobro.
Previše, previše, previše.
no kažu nikad nije previše
Post je objavljen 21.03.2008. u 12:56 sati.