Prvo jutro u Zagrebu probudio me promet u 6.20. Selska, semafor. I po noći sam čula svako malo da netko prolazi, al se nisam dala. No, kad je nebo posvijetlilo i ljudi navalili raditi, bilo je gotovo. Ma, naviknut ću se ja. Al mi treba nekoliko dana za prilagođavanje. Sigurno ću se u Umagu buditi od tišine, il kliktanja galebova...
U srijedu sam napravila prvi izlet po Zagrebu. Provozala se tramvajima, posjetila Koki na poslu, proćakulala s dragom plavušom i popila prvu blogersku kavu. Teško mi pada gužva, namrgođena i kamena lica putnika i pješaka. Nitko se ne smiješi, bar ja nis vidjela nikog s osmijehom na licu. A, mene nećete zaraziti. Ne dam se ja. Meni će titrati makar mali, malecki osmijeh u ovom gradu.
I jučer sam se opet vozila trajvanom, iha! Išla pred mamu na Glavni kolodvor. Bakica donijela kolača, trebalo je staričici pomoći nositi torbe. Moji najdraži su stigli popodne, u sestrinoj kući gužva. I tako sve do ponedjeljka.
Šogor je bolje. Tijelo se oporavlja brže od duha. Treba progruntati u glavi, posložiti kockice, priznati strah od smrti i vlastite krhkosti i odlučiti punim plućima uživati u ostatku života. Sad, nekom to ide brže i bolje, netko se mora pomučiti dovesti u red vlastite misli. Uglavnom, bude li sve kako treba, drugi tjedan šogor stiže doma.
E, da. I vrijeme se popravilo. Onaj prvi dan u Zagrebu je stvarno bio za bacit, što se vremenskih (ne)prilika tiče. Sunce se vratilo, i temperatura se pomalo diže. Smatrat ću taj prvi dan života u velegradu greškom u koracima.
Post je objavljen 21.03.2008. u 11:43 sati.