Rijetki su trenuci u životu bolji od onog trenutka kad gledate seriju koju obožavate i čujete pjesmu koju jednako tako obožavate. I scena je genijalna. Intenzivna. Predivno. Nema boljega. Ne znam je li to jako grozno ili jako dobro. Pravit ćemo se da je jako dobro. Jer je to jedna od najljepših scena koje sam ikada vidjela. Ozbiljno. Nakon što sam pogledala tu scenu i epizodu-tok misli mi više ne funkcionira normalno. Ne šalim se. Ne mogu misliti ni na što drugo.
Stvarno volim One Tree Hill.
Dont ask me
What you know is true
Dont have to tell you
I love your precious heart
I
I was standing
You were there
Two worlds collided
And they could never tear us apart
We could live
For a thousand years
But if I hurt you
Id make wine from your tears
I told you
That we could fly
cause we all have wings
But some of us dont know why
I
I was standing
You were there
Two worlds collided
And they could never ever tear us apart
I tako. Nastava je završila. To je stvarno divno. I sad idem u Toscanu. To je još divnije.
Ne znam uopće zašto pišem post. A kad ljudi prigovaraju. I pitaju. Gnjave. Lakše je napisati novi post. Iako...mislim da nikakvo forsiranje nema smisla. Dakle...i da, pročitajte Krhotine časti i Barrayar od Lois McMaster Bujold. Predivne knjige. Genijalne, dapače.
Dobro.
To bi bilo to.
Odoh ja u Toscanu.
Pokušajte se zabaviti bez mene.
Post je objavljen 21.03.2008. u 10:47 sati.