U prirodi je religije da ulazi u područje mističnog i transcedentnog. Mnoge teološke zamisli i tumačenja zato je nemoguće i nepotrebno analizirati racionalnim pristupom. Možda i štetno. No, podjednako je štetno kad teolozi površno ulaze u sferu znanstvenog. Osobito kad se teološki argumenti prikazuju kao anticipacija znanstvenih postignuća.
Piše jučer don Živko Kustić u svojoj kolumni u Jutarnjem: „ On [je] u hostiji cijeli, a mi to ne vidimo. Ako je to njegovo tijelo, ono mora biti protegnuto u prostoru – inače bi bila točka a ne tijelo. ... On mora biti protegnut, ali da to može biti u odnosu na svoj unutrašnji, a ne naš vanjski prostor.“
Neka bude tako. Uostalom, teološka pitanja su za teologe.
No, sad don Kustić poantira: „Eto, da nije bilo euharistije nitko valjda prije Einsteina ne bi naslutio postojanje različitih dimenzija, različitih prostora u neizrecivoj međuovisnosti.“
Što je previše, previše je. Jednostavno je previše interpretirati teološke teze kao anticipaciju znanstvenih koncepata u matematici i teorijskoj fizici. Možda se nekoga može time mpresionirati, ali to je baš kao kićenje tuđim perjem.
Mudrije bi bilo da se naša crkva suzdrži od fizičara; ta i oko procesa Galileu ima još nedovršenog posla, pa je zato bolje pustiti Einsteina na miru.
Što se tiče višedimenzionalnih prostora, neka se ima na umu da su koncept uveli matematičari i prije Einsteinovog rada. A i međuovisnost takvih prostora nipošto nije neizreciva; o tome mnogošto znaju i studenti matematike i fizike. To su činjenice. Ali, sve da ih i nema, nije li malo prehrabro tako olako, bez pokrića, svrstavati se u znanstvenu avangardu.
Zato bi bilo i mudrije i bolje da se crkveni ljudi i komentatori okane ovakvih neutemeljenih konstrukcija i aspiracija, barem kad je o fizici riječ.
Post je objavljen 21.03.2008. u 01:14 sati.