Vesna i Maja išle su sa mnom u školu. Zajedno su sjedile u zadnjoj klupi i bile su nerazdvojne prijateljice. Volio sam ih i uvijek sam osjećao radost već radi same činjenice da su prisutne. Pojma nisam imao zašto, niti bih si postavljao tako glupo pitanje. Glupa pitanja uvijek dođu kasnije, kad prođe mladost.
Onda smo maturirali, i više nikad nisam sreo Vesnu i Maju. Barem sam tako mislio mnogo godina. Pa ako mladost ne postavlja glupa pitanja, vrijeme donosi neke pametne odgovore, čak i na ona nepostavljena. Jer...
Naravno da srećem i Vesnu i Maju, baš te dvije koje donose radost. Svake godine na prvi dan proljeća one raskrile Dveri Istoka i zakorače u svijet. Svijet uvijek isti u svojoj različitosti. Baš kao i njih dvije, uvijek iste u svojoj različitosti, bilo da sjede u klupi rasivljujući školsko sivilo, bilo da donose istočno godišnje doba.
Post je objavljen 21.03.2008. u 00:35 sati.