Uvijek kada promislim da sam okrenula novu stranicu,
vjetar razlista moju knjigu stalno me vraćajući na neke teške trenutke.
Kao u nekoj kazališnoj predstavi, iznova sve proživljavam.
A bilo bi tako lijepo da je jednostavno živjeti s teretom prošlih grijeha i spavati mirno,
dok oni koje sam drsko zalijepila na svoje stranice razmišljaju o onome što sam ja otkinula iz njihove knjige.
Kada se svi listovi razasou po tlu teško ih je pokupiti,
i posložiti a da se pri tom ne osvrnem na sadržaj
koji uglavnom izaziva krivnju i kajanje koje je odavno nestalo u vremenu.
Tada shvaćam koliko smo mi ljudi ustvari prokleti svojim razumom
i koliko nas isti ograničava u stvaranju sebe,
jer često na svom putu, vrijeme i energiju uzalud trošimo kako bismo ''odstvarili'' druge...
Post je objavljen 20.03.2008. u 22:29 sati.