Polako padam u ponor bez dna,
Između jave i sna
I usput kupim sve gluposti
Ne mogu više ovo trpjeti;
Ovu prokletu samoću,
Više ne spavam noću,
Jer sam uništila sebi
Jednu prekrasnu ljubav,
Koja mi je značila mnogo,
Ne vjeruješ mi,
Ali kunem ti se Bogom.
Pruži mi još jednu, jedinu šansu,
Ne mogu više ovako sada sam u transu.
Ne znam šta da radim, ni kako da gradim
Ovaj prokleti život, ko mi ga dade,
K’o luđaci bez glave, što ne znaju šta rade.
Takva sam ti sad,
Izvini što sam mislila da si gad,
Ali ja sam ta što je uništila sve
Tu prekrasnu ljubav, jer nisam znala gdje.
Kasno sam shvatila što sam napravila,
Za kajanje je kasno,
Sad mi je sve jasno.
Prebolio si me,
Krenuo si dalje,
Zaboravio sve,
Ali ne ja to ne mogu,
Treba mi neko.
Sada sam predaleko
Od pravog puta.
Za mene više nema povratka
Volim te, ali uzalud mi sve,
Sada kasno je za kajanje.
Više ne znam gdje da pronađem se,
Barem ti mi reci gdje,
Gdje da idem
Da ne poginem,
Da ne umrem od žalosti
Kao čovjek bez mladosti.
Pomozi mi molim te,
Jer stvarno volim te .
Pruži mi ruku,
Prepusti se zvuku.
Moj život je na mukama
U Božjim rukama
Sa nekim strancima
Zavezana u lancima
Molim te oslobodi me
Sjeti se one noći na klupi ispod zelenog bora...
dok su zvijezde tiho pjevale pjesmu o nama; o dvoje zaljubljeni koji su
izmjenjivali poglede, poglede nevinosti i mladosti.
Sjeti se onog zvuka mora koje je šumilo neobičnim zvukom, koje je šumilo samo nama...
...sjeti se kada si mi se prebližio i desnom me rukom zagrlio...sjeti se mojih obraza koji su
se rumenili, sjeti se MOLIM TE...samo se sjeti
Post je objavljen 20.03.2008. u 19:40 sati.