Osin tri mlada blaga iman još dva, starija po rođenju, al po pameti...
Isto me uvik uspiju zeznit.
Kad su dica bila mala i u kazni On bi stavija nitroglicerin pod jezik i lega, a Ona bi uspaničeno zvala :
- Ćaći je slabo, infarkt, šalji dicu da ih bar prid smrt vidi.
Slala bi dicu i onda kad san znala da glumi jer ko može bit pametan, jedan teški, pravi infarkt je ima, da se šta opet dogodi ne bi sebi oprostila.
Kad su dica naresla, otišla na studije, počelo je novo doba.
Volin kuvat, znan šta svak od njih voli al ritko kuvaju jer onaj drugi ne voli pa svaki put kad iman šta takvog pošaljen.
Njoj pašticadu, fazana, odojka, dobru ribu...
Njemu pečenu janjeću glavu, pa ona pojide mozak, domaće govedine, arambašiće...
Za slatko ih nije briga, volu samo štrudel, fritule, kroštule i garitule.
Zove Ona danas :
-Ajme šta ti je dobra garitula, kaže ćaća da nikad u životu nije bolju ija.
-Kako nije, i lani i preklani i uvik su iste.
-A nije, ove godine su posebne.
-Majko, isti je recept, ista ja ih radin. Oćeš da mu pošaljen još ?
-Ma kakvi ne triba, imaš ti puno spremat za blaga. A znaš da On malo ide, da nije ima komadić garitule danas ne bi ništa ija.
-Majko, napravit ću još turu i poslat.
-Nemoj, dosta je nama šta smo provali.
I eto mene, cilo popodne se igran s novin garitulama.
Nema govora da mi je teško, imaju oni godina, svaki put pomislin ko zna oću li in za iduće blagdana slat, oće li oboje bit živi, al dosadilo mi je da nikad ništa ne pita, ne kaže direktno nego uvik okolo kole.
To radi i kad ih boli il in triba šta pomoć, ja bi morala pogodit šta mislu, ako ne pogodin za par dana će samosažaljivo reć :
-A mi se sami mučimo ka da nikog nemamo, šta ćemo, svak ima svog posla, ne moš danas nikog gnjavit.
Ko je čuje moga bi i povirovat.
Post je objavljen 20.03.2008. u 18:40 sati.