Pregled posta

Di god da pojden uvik isti osjećaj.
U kojen god drustvu prati me isti osjecaj.
Osjećan se kao višak.
Ko da me niko ne zamjećuje.
Ko da nikome nije stalo do mene.
Ko da nisan važna.
I polako se zatvaran...
Niko jos nije upozna moje pravo ja,
niko se nije niti trudija.
Svima sluzin samo za sprdanciju i nista vise.
Niko me u biti nezna.
I ja ne dopustan da me upoznaju jer ne vidin zasto bi.
Samo bi me povridili i izigrali.
Boli me što iman ovakvo mišljenje o društvu s kojin san prije bila.
Valjda san tek sa svatila kakvi su zapravo,iako san i oduvik to i znala...
Ali san se pravila slipa...
Sve me vise umara...i neman volje za nista.
Sve mi je teret.
Jedinu nadu ulazen u par pravih prijatelja i njega.
Jedino oni se trudu da me svatu.Oni me guraj naprid.
I njima se zahvaljivan,za svaku rič podrške,za svaki zagrljaj i utjehu.
.....fala sto ste me prihvatili kakva jesan....u vasoj blizini se osjecan
slobodno...s vama neman nikakvog straha ni srama...

...obecavan ti da ću se truditi za nas...nemoj misliti da mi nije stalo do tebe...
ponekada san bez volje...i osjecan potrebu da buden sama,daleko od svih...
ali to ne znaci da mi je dosta tebe...ne,nemoj to nika pomisliti.Jer ovo sto sa osjecan prema tebi je sve sto san vec duze vrime zelila.Tila san ukopati uspomene i kreniti dalje...i uspila san i ti mi uvelike pomazes.Fala.Znan da san se zaljubila,ali za riči Volin te je prerano...ali znaj stalo mi je do tebe.I previse.

"I have woken now to find myself
I'm lost in shadows of my own
I'm longing to be lost in you."






Post je objavljen 20.03.2008. u 12:12 sati.