Pregled posta

Tu gdje sam sada,
s tišinom u mislima i nekim neobičnim spokojem
a opet umorna,
s pogledom koji uporno traži zraku nade na obzorju
ali je i ono tiho, bez ikakvih pomaka...
pa onda spuštam pogled,
i hodam dalje bez da išta vidim.
Hodam s nadom da će uskoro iz ove magle izroniti
poznate konture nekog poznatog grada i obrisi nečijeg meni dragog lica.

Sada, u ovom jutru,
htjela bih,
htjela bih biti bezbrižna,
i vjerovati da će sve doista biti dobro
ma koliko često se sve moje lađe vratile slomljenih jarbola

I sve mi je ovo poput boli tijeska,
a možda je to način da se sve moje čežnje u meni preobraze u nešto još bolje.
Kažu da je noć najmračnija prije zore.

I ne znam što još reći svome srce,
osim da se smiri podno Njegovog Križa,
i da se ne boji jer On je prije mene prošao svim mojim putovima.