Zaista, utihnulo je sve.
Zbog mnoštva upitnika,
neprospavanih noći i nedefiniranih želja.
Zahvaljujem Svevišnjem na blagoslovu.
Ipak sve je kako mora biti.
Ali vječni rikverc budit će Srce.
Sazdana od znakova
uranjam u još jedan dan.
Gledala sam noći iznutra.
Okrenula naopačke zvjezdani tok.
Jednako sjaje sa krive strane.
Posegnem za jednom, nezaboravljenom.
Priljepi mi se za dlan savršeno
kao sve linije ucrtane u njega...
I ponovo zaplačem kao prvi put.
Zar nisi mogao zavezati
tu svoju lijepu gubicu i pustiti,
pustiti da spavam ?
Zbog svega, vjeruješ da me voliš.
Još je smješnije što iz istog razloga
noćas tražim sigurnost tog medvjeđeg zagrljaja;
drhtavih ruku i uhu ugodnog šapata.
Često mislim da si moje drugo Ja, i treće....
Multipliciram sjećanja u dobro skuhano
jelo sa zaprškom, snažno i dugotrajna okusa.
Dobro je što postoje i kočnice.
Između stvarnosti i sna ponekad su provalije.
Zato, korak po korak...za spas....
Post je objavljen 20.03.2008. u 07:16 sati.