Marketing
Vivere est militare
Jednoga dana pojavio se malen otvor na leptirovoj čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo krozj taj maljušan otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao.Međutim, imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakoga trenutka krila otvoriti, povećati i raširit krilai kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, niša se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima.
Nikada nije poletio.
* * *
Opet me pere onaj moj „sindrom spasitelja“. Znam da svatko svoje borbe mora voditi sam , ali, jednostavno mi je NEPODNOŠLJIVA činjenica da ljudi koji su mi dragi pate.
Da, hoću utopijski svijet gdje su svi zadovoljni, sretni i bezbrižni.
Po nekoj logici stvari, nameće mi se pitanje ne stvara li svatko sam svoju Utopiju?
Da li bi rasli kao osobe da nemamo probleme? Imamo li ih zbog nečega „izvana“ ili smo ih si stvorili sami po nekom determinističkom defaultu?
Tijekom evolucije čovjek je naučio kako ukrotiti prirodu, životinje uzgojiti da mu budu od koristi, proučili zakone fizike, kemije i na kraju biti ćemo u stanju stvoriti život „in vitro“ . Pradoksalno, uz sve to, nismo naučili kako pobijediti svog najvećeg neprijatelja – sebe same.
Tu se najbolje očituje Jaspersovo pitanje graničnih situacija. Ljudi ne vole promjene, to je činjenica. Najradije bi da se cijeli svijet promijeni ali individua sama za sebe ne želi inicirati promjenu i nastavlja život u stanju koje psiholozi naivaju „zona ugode“. Netko je rekao da su zone ugode plišani lijesovi - a kada ste u lijesu , znači da ste mrtvi.
Ironično, čovjek se odupire promjenama sve dok ima „manevarskog prostora“, tj. dok ne dođe u stanje ili – ili. Ili će se promijeniti ili propasti.
Većinom se taj mehanizam za preživljavanjem pravovremeno aktivira i pojedinac uloži zandnji atom volje za samoodržanjem pa nešto i promjeni u paradigmi, dok oni drugi si smjeste srebrni metak u čelo.
Važnu ulogu u cijeloj toj priči igra društvo i čovjekovo povezivanje s vlastitom biti gjde nastupa Aristotel sa svojom definicijom čovjeka kao „zoon politikon“, dakle društveno biće koje svoju bit može ostvariti samo u zajednici s drugim bićima. Današnji sustav obrazovanja je takav kakav jest, svi smo na vlastitoj koži osjetili kako je to „biti u procesu“ poluporemećenih kriterija znanja i sl., ali najveća greška je ta što pokušavaju uvjeriti pojedinca da mora znati sve. Iako osoba prosječne inteligencije može naučiti što želi, jer broj neurona (oko bilijun milijuna!!) je isti bez obzira na IQ, pravo znanje dobivamo jedni od drugih, većinom nesvjesno ali ipak važno. Čovjek nije sam, svoju bit može ostvariti samo u interakciji s drugima, jer, tu smo da bi učitli jedni od drugih
(ovom prilikom pozraF frendu ( you know who you are) od kojeg sam naučila više o filozofskom mišljenju nego u školi 
i svima u studiju i režiji ), na tuđm pogreškama (iako je metoda vlastite kože najučinkovitija) i uspjesima i , na kraju, pomagali drugome jer tako pomažemo sebi. Egzistencija svedena na subjektivni doživljaj atropocentrične stvarnosti je ograničena i ne dopušta novo mišljenje, ideje i napredak. Npr. što je zajedničko,između ostalih, Galileu , Koperniku, da Vinciju i Kantu? Upravo to da su se usudili razmišljati SUPROTNO do tada uvriježenih teorija, kritičkim odnosom prema onome što im je servirano a najbolje od svega je sljedeće, da su upravo njihove teorije postale uvriježeno mišljenje. Kladim se da bi Hegel na ovom mjestu sada zadovoljno trljao ruke jer, razum je progresivan, svaka misao se iznosi na temelju one prije nje.
Spread the horizon! 
Post je objavljen 19.03.2008. u 19:20 sati.