Marketing
Ljudi moji, nije fer.
Neke se cudne sjene vrte oko mene. Stalno isti obrisi. Sad mi tek nije jasno sto zelim, cemu se nadam. Ako je uopce dobro nadati se.
Nekako mi se cini da se vrtim u krug. I opet i opet. Stalno imam sve, a nesto mi nedostaje.
Osmjeh nije potpun kad dio duse fali.
Nisam sigurna da trebam kriviti druge, mozda ni ne znam koliko mi je toga promaklo zbog mojih vlastitih uvjerenja. Mozda sam i sama kriva za tu zbrku u glavi, sto je vjerojatno i istina, s obzirom na tragikomicne situacije od kojih se trenutno moj zivot sastoji. Propustam priliku, pa jos jednu, pa jos jednu. Sad su to vectri propustene prilike. Propustene prilike za malo smijeha i neopisivo dobrog osjecaja radosti.
Na pola puta, posred ulice, ni jednoj strani ne pripadam.
I neprestano cekam onaj bolji dan. Osmjeh cuvam za taj bolji dan. Svaka je pozitivna emocija usmjerena je i rezervirana za to bolje vrijeme. Koje ce doci... KAD?
Mozda nikada. I ja se kocim ne mareci za dogadaje koje propustam, a mogla bih uzivati.
Ljudi moji, nije fer.
Kazu mi; "Veseli se!". A ja potonem.
Kazu; "Ustani!". Odlucno poslusam, a onda posustanem.
Zasto je tesko pomalo biti priklonjen sam sebi?! Onako, ne iz puke sebicnosti, vec iz osobnog zadovoljstva i poštivanja vlastitih zahtjeva.
A svi nesto ocekuju. Nije fer. Ne mogu naci sebe, pa kako onda da drugima dam to sto ocekuju?!
Post je objavljen 19.03.2008. u 17:11 sati.