Čemu sada ovaj čemer i jadi kroz koje živite
nazivajući se nesvrstanima i napuštenima
boreći se protiv vlastitih idola, ili naposljetku,
čak i protiv sebe samih?
Svoju borbu protiv same sebe odavno završih.
Postoje korice s listovima papira koji trpe sve
moje bitke isprane već ponovljenim riječima
koje ionako idu same protiv sebe. U nedogled.
Dovraga, zar neprestano želite samo željeti?
Svoja htijenja i žudnje ostvarujem bez da pokleknem.
Barem ne pred drugima.
Miriše pelin, pusto polje, ocvale ruže i med,
i stat' ćemo, goli i sami, pred ovo ledeno nebo i mrak.

14 mjeseci prođe otkad uživam u njemu.
When you cried, I'd wipe away all of your tears,
and you screamed, i'd fight away all of your fears,
and i've held your hand through all of these years,
but you still.......................have.......................all of me.
Ali još uvijek me imaš cijelu, kaže zadnji stih.
Pijana od ludila klizim niz protekle dane, zapisujem
riječi kako bih se sjećala ovog začuđujućeg voljenja,
naime, sjećanje mi uvijek preostaje, i kada te ne bude;
no ne želim samo sjećati se i povlačiti se hodnicima
sjena koje iscrtavaju samo tebe i gledavši samu sebe
u ludilu koje ispija smjehove i polaže ruke na koljena.
Već ispijene.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo.
Tu sam,uvijek sam tu. Pronađi me.
Pozdrav,
eMDe
Post je objavljen 19.03.2008. u 15:22 sati.