Bio je tako daleko... Još uvijek je dalek, ali mi se čini malo po malo sve bliži, taj dan kojeg samo mogu u mislima živjeti, dolazi k meni. Ili kada pogledam sa druge strane ja dolazim k njemu. Zajedno idemo u susret jedno drugome.
Moj zamišljeni dan iz budućnosti je zapravo predivan život. U tom svom predivnom životu ili u tom danu, konačno bih mogla zagrliti osobu koja mi je sada daleka. Kilometri i kilometri nam razdvajaju zagrljaj. I pitamo se zašto? Kada bi nam moglo biti sve savršeno, zašto smo daleko? Zašto mora nešto nedostajati? Zašto taj dan vidimo samo u budućnosti? I zašto on mora biti zamišljen?
Ali na svako pitanje, na svako "zašto" postoji odgovor: zato da bi onda kada se taj zamišljeni dan iz budućnosti ostvari mogli živjeti ispunjeno i sretno. I željeli bi tada toliko od tog dana uzeti i ukrasti da bi na čak i bilo previše.
Sada mi je taj dan sve bliži. Odraslija sam i vidim puno toga što nisam prije vidjela. Gledala sam površno, tek toliko da nisam "slijepa", tek toliko da nešto vidim. A taj pogled na svijet je bio krivi. Neke situacije sam gledala kroz ružićaste naočale, a neke koje su mi bile ružne nisam ni željela vidjeti.
Sada vidim i znam da se u svakom biću može naći nešto dobro i loše. Ja sam u sebi pronašla i jedno i drugo. To loše, to su moje mane. Naivnost pokušavam zaboraviti i želim da ode od mene, snovi koji su nemogući davno su otišli, došla je na red stvarnost, realan svijet. I znam da ću još puno više moći vidjeti kada budem starija.
Sada vidim svoju budućnost kao stvar koja se brzo približava. Upis na fakultet je dio mog dana iz budućnosti i on je sreća koju ću nadam se pružiti samoj sebi.
Ali, da bi čovijek bio sretan mora nešto i dati, a ne samo primiti. Tako bi ja željela dati jedan veliki osmijeh, pogled i lijepe riječi, svoj dio života osobi do koje mi je stalo, osobi koja zauzima drugi dio mog dana iz budućnosti.
Kada bi taj dan iz budućnosti došao po mene, ruke koje su mi sada prekratke da zagrle cijeli svijet od sreće, postale bi dovoljno velike. Srce koje sada brzo tuče, zakucalo bi puno brže, oči koje zasjaje od pokoje suze, sjajile bi od sreće, od ljubavi.
Osjećam taj dan, osjećam njegove korake kako mi se približuju. Osjećam njegove lijepe čari, sjaj u očima, ali i suze. Suze jer život nije uvijek lak, puno toga se treba proživjeti.
Sada kada sam daleko od njega, a blizu dragih ljudi, nisam ni svijesna da bi to moglo postati obrnuto. Ali, mislim da ipak neće, jer je moj zamišljen dan ipak pun sreće i ljubavi, a dva zamišljena dana u mojim mislima ne postoje. Ne postoje zato jer kada se taj dan ostvari, ostvaren je i cijeli moj život, to je moj san. Živjeti sretno, upoznati nešto novo, učiti o životu, o ljubavi, o sreći.
Sada imam sve, treba samo osvanuti taj dan, treba zakucati na vrata kao proljeće.
Post je objavljen 19.03.2008. u 13:25 sati.