Pregled posta

But now I'm high; running wild among all the stars above, Sometimes it's hard to believe you remember me.

Odmor. Odmor se bliži. Želimo li ga? Naravno. Jedva čekamo te dane ljenčarenja, spavanja, dosade. Čekamo već par mjeseci, i eto. Dočekali smo. Još par dana nas dijeli od njega....
Lijenost. U nekim situacijama je užasna, a u nekima odlična. Ahh, ja sam obično lijena kad ne trebam bit, a kad mogu biti tad mi se baš skače=))
Dani bez škole. Dani dugog spavanja. Dani kasnih izlazaka. Dani zabave. To je odmor. Budimo se kad hoćemo, ručamo kad hoćemo, šetamo, idemo van, uživamo, gledamo tv i sve to kad god mi želimo...
Prelijepa jutra; nebo šarenih duginih boja- od sive do tamno plave, od tamno plave do svijetlo roze. Boje se mijenjaju, iz nijanse u nijansu. Gledam to, i divim se. Divim se nečemu što je tako predivno, nešto što se ne može nacrtati, napraviti. Nebo je unikat. Ne možemo ga zamijeniti, predivno je ovakvo kakvo je.
Voljene osobe pokraj tebe, tvoje prijateljice, tvoja obitelj. Svi ti oni uljepšavaju odmor. Svi oni su zaslužni za svaki osmijeh na tvom slatkom licu, za svaku riječ iz tvojih usta, za svaki prodorni pogled koji nekom upućuješ. Oni su tu kada nikog nema. Oni su tu....
Vjetar koji ti prolazi kroz kosu, šarenilo boja oko mene, sunce koje svijetli, trava.... To sve vidim kad šetam vani. Polagano dižem nogu po nogu, i uravnoteženo hodam. Zahvalna sam Njemu što je sve to stvorio. Ipak, kakav bi svijet bio bez toga? Kakvi bi mi to ljudi bili, kad ne bi u nečem vidjeli sreću, zadovoljstvo? Dali bi stalno bili u svađama, mrzovoljni? Moje mišljenje je da bi bili. Da je sve crno, kao današnji betoni koji pokrivaju livade, čovjek bi se jako promijenio. Ali, dali nam zaista treba sve to? Zar nije ljepše prošetati po livadi, imati piknik, igrat se na travi? Za mene, je. Divno je biti na nečemu tako lijepom i fascinantnom... Predivno je...

Spremam ormar, da, istina je. xD
Spremam, i gledam. Gledam šta je to sve tamo. Različite majice, hlače, veste. Sve u različitim bojama- roza, crvena, zelena, ljubičasta, crna, smeđa, bijela... Drugačiji modeli majica, drugačiji modeli hlača, vesta. Gledam to, i.. ugledam. Stvari. Stvari koje su mi puno značile, stvari kojih se volim sjećati i koje me potiču na razmišljanje. ((sad se pitate, šta je to? ali to su samo sitnice koje meni puno znače.)) Da, našla sam svoju suknjicu koju sam nosila na plažu, našla sam svoj kupaći kostim, svoje japankice, svoju šiltericu. U rukama mi je, u rukama mi je kupaći. Gledam ga, i sjećam se svega što se događalo preko ljeta. Pomirišem ga, i osjetim... miris mora. Taj predivan miris pun soli. ((iako se kostim pere, nikad se ne može „izbrisati“ taj miris, bar meni=))) Taj miris koji mi je pokrenuo suzice. Sjetim se mora, predivne duge plave boje. Plaže, kamenčića- od većeg do manjeg. Sjetim se kako sam hodala bosa po tim kamenčićima, u tom kupaćem. Sjetim se dugih ljetnih vrućih noći provedene mišljeći o osobama u Zagrebu, osobama do kojih mi je jako stalo. Noći provedenih vani, sa svojom rodicom. Mnogo sreće, puno osmjeha, sve je to tada bilo. I lijenost. Po cijele dane sam se samo izležavala, gledala tv, debljala se i uživala. Bila sam sretna. I kad sam se vratila u Zagreb, bilo je malo gore, sve mi je to falilo, ali opet je bilo ljeto, opet sam sve to mogla raditi. Ovaj put nisam uživala u predivnom plavom moru, nisam uživala na plaži, ne, nisam. Ali nije bilo toliko briga, toliko svega, bila je samo ONA tu. Sve se vrtilo oko nje. Dani dosade, dani bezveznog pričanja, smijanja bez razloga. Da nije bilo nje, bilo bi mi užas. I to mi nedostaje. Fale mi dani kad sam se počela družit sa mojoj drugom ljubavi, fale mi dani kada sam s njom bila po cijele dane vani, fali mi to.... A sada nitko nema vremena, a ni ja vjerojatno. I samo čekam da se to vrati. Ili se možda neće? Možda će se sve promijeniti? Možda njih dvije više neće biti TU, uz mene? Hoće li?





Jeli moguće da netko, bilokakva osoba, zabrani nekome družit se s osobom koju ne voli? Ne znam... Teško je o tome išta reći, jer nema točne situacije. Ali znajte da niste dobri prijatelji ako baš to radite. A ako radite, onda morate imat dobar razlog, razlog kojeg možemo shvatiti. Dali imate? Ljudi su tajanstveni, oni... možda rade nešto što ustvari i nežele, nadam se tome i vjerujem u to. Jer ako postoje ljudi koji osobama koje navodno vole zabranjuju da se druže sa drugim osobama, a nemaju pravi razlog, ne znam dali su oni ljudi. Pitam se kako bi se baš oni osjećali kad bi netko tako njima napravio. Pitam se šta bi oni napravili? Nemojte to raditi, pitajte se kako je to.... A osobe koje su „žrtve“ toga, bi se morale, trebale pitati dali imaju opravdane razloge takve osobe, dali su upravu- jednom riječju razmisliti. A poslije toga, morate odlučiti šta će te napraviti. Dozvoliti da netko upravlja vašim životom, ili to zaustaviti. ((naravno, neću opet govorit za opravdane razloge. xD)). Samo..... razmislite...





Dani su mi teški, dugi. Nemaju kraja, sve je crno-sivo. Jedina svijetla stvar u mom životu su moji prijatelji, na neki način obitelj, i moja zelena jakna xD bwaahaha
Život je težak. On je kao dugačak put na kojem imamo puno komplikacija, puno skretanja. Ne želim skrenuti, želim ići ravno, pravim putem. Ne želim past na neki kamen, ne želim gledati sebe i ostale kako krećemo krivim smjerom. Ali, KAKO pomoći? Kako to promijeniti? Kako ići ravnim, dugačkim, pravim putem kada ne znate rješenje? Zašto je sve tako? Zašto ne možemo uvijek znati rješenje, zašto ne budemo uvijek pametni i mudri, zašto ne znamo uvijek sve pouke, zašto si ne znamo pomoći?? I mnoga takva pitanja naviru mi u mislima. Ali, stvarno ne znam odgovor. Znam da se moramo boriti, boriti za sve u životu, krećući od male sitnice. Ne, lažem. U životu se jedino mora umrijeti, ali ako želite nešto postići u životu, biti nešto, trudite se i borite. Da, to je istina, ali zašto ako sve to znam, zašto ne mogu prihvatit to? Zašto lako odustajem, i zašto sam tako.....tako brzopleta, tvrdoglava?



Osjećam se čudno. Priznajem, možda me život nije pazio i mazio, ali voljela sam ga. Dosad. Sada sam....... Užasno se osjećam. Svakim danom nešto saznam, nešto što me jako dirne, nešto što me rastuži, razljuti, i onda ne znam šta bi radila. Samo sjedim i plačem. Tako je najlakše. Ili možda nije? Kako kome.
Teško je biti najbolji, najdraži. Ali ako to doista želiš, nije ništa teško. No, kako biti sve to ako ti okolina ne dopušta, ili možda neke osobe iz prošlosti, događaji? Šta napraviti? Šta napraviti ako osoba do koje vam je jako stalo radi ono što vi najviše mrzite, i svejedno joj je? Jel bolje rješenje plakati, svađati se ili to jednostavno prihvatit? A šta ako ne možete prihvatiti? Ja ne mogu, stvarno ne mogu......
Šta napraviti kad saznate da... da osoba koja vas je nekada voljela, i brinula se za vas, kaže da te ne želi vidjeti više? Jeli tada bolje plakati ili se boriti? Boriti, ali za šta? Sve što prođe, ne može se vratiti.
Šta napraviti kada si razočaran, kad nemaš druge opcije?
Šta napraviti kad saznaš da nekome više nije stalo do tebe, kad te se odrekne?
Teško je, meni je stvarno teško. Mnogi me ne razumiju, ali mnogi i ne znaju sve....



Pošto mi je ovo „zadnji“ post prije uskrsa, Sretan Uskrs, Sve naj naj bolje.
Pozz svima onima koje sam pozdravila u prošlom postu, ima ih dosta pa mi se ne da nabrajati, samo sam...umorna...


Post je objavljen 18.03.2008. u 17:38 sati.