...stvarno nisam predugo pisala,a puno se tog dogodilo...probat ću nagurati sve u nekoliko rečenica...prvo ona maturalna,bilo je stvarno savršeno i dogodilo se nešto što ću pamtiti cijel svoj život...oko pet ujutro bend je najavio da će prestat svirati,On se popeo na binu i naručio 'Jednom kad noć',otišla sam do njega i njegovog društva,on me uhvatio oko struka,svi su se odmaknuli od nas,i jednostavno smo plesali naslonjeni jedno na drugo kao da ništa drugo na svijetu ne postoji osim nas i te pjesme...tako me čvrsto držao i htjela sam da ta pjesma nikad ne završi,da noć traje vječno...morala sam ići kući,htio je da ostanem...otišla sam...za nekoliko dana vraćali smo se kući iz škole i rekao mi je da pustim tu pjesmu na mobu,kao na njegovom je prazna baterija...pustila sam ju,u mislima sam još uvijek bila u njegovom zagrljaju...i tad me pitao na što me ta pjesma podsjeća..nisam imala snage izgovoriti ni jednu riječ,bilo je previše ljudi oko nas...došla sam kući,logirala se na msn i on me otvorio...pitao me kako se ničeg ne sjećam,kako mogu zaboraviti..pa naravno da nisam zaboravila i tad sam mu to rekla...iznenadile su me njegove riječi-rekao je da je tu pjesmu naručio samo za nas,da je to nešto što nikad neće zaboraviti,rekao je puno tog,da je imao osjećaj da nema nikog oko nas,da se cijel svijet vrti oko nas...ne znam,ali to nije bio onaj isti čovjek kojeg sam ja zavoljela,voljela sam onu njegovu bezosjećajnost i hlanoću,mislila da njemu ne može biti stalo do nekog,da je isti kao ja...a polako sve to ruši...još mi je teže jer znam da me ne voli,nedavno smo razgovarali o tome,ja sam mu napokon priznala da svo ovo vrijeme želim biti s njim,prešla preko svih svojih granica,a on je rekao da sad ne želi nikoga,ne na taj način...želi da budemo prijatelji,da ja budem ona koju može zagrlit kad mu je potrebno,netko tko će uvijek biti tu,uz njega,u svemu,želi iskreno prijateljstvo...rekla sam mu da želim više od nas,da želim nekog koga mogu poljubit kad mi je to potrebno...razočaro me svojim riječima-"Nadam se da ćeš naći nekog takvog kao što tražiš.."...još jednom sam dotakla dno,nakon svih onih dana,noći,nakon svega što smo prošli to je sve što mi može reći,želi da ja uvijek budem tu,pa zna da hoću i da se samnom uvijek može igrati...te večeri nisam plakala,blijedo sam gledala svoj odraz u ogladalu i nisam vidjela ništa..nije bilo suza u očima,nisu mi drhtale usne,samo sam vidjela blijedo lice nekog neznanca..to nisam bila ja...možete sad svi reći da zaboravim,da ga pustim da ide,ali s njim bar znam gdje je dno i dopuštam mu i dalje da gazi po meni...nisam znala da je njemu netko potreban,voljela sam ga zbog toga što je uvijek sve mogao sam,njemu nisu bili potrebni prijatelji,iako ih ima pun k...a sad,sad ga volim zbog toga što mi je rekao da mu trebam,volim ga jer vidim u njegovim očima i pogledu da svijet vidi baš kao i ja...promijenilo me sve to što se dogodilo među nama...i onda jedne subote,bio je na rođ svog najboljeg prijatelja,znala sam da je sigurno puno popio,i nazvao me kao i inače...rekao mi da slušam NAŠU pjesmu,jednom kad noć...pričali smo,poslušala sma još tonu pjesama koje su tamo svirale...nekoliko min nekon što smo završili razgovor,zavo je ponovno,javila sam se i čula nešto što sam oduvijek htjela čuti:"Mala,pa zaboravio sam ti reći da te volim..."..znala sam da ujutro slijedi još jedno zaboravljanje,opet pogažene riječi kojih se nitko ne sjeća,samo ostaju u meni zauvijek...pretrpjela sam i to,još se jednom podigla sa dna nakon razočaranja i nastavila dalje...sve se više zatvaram u sebe,a preteško mi je kad sam sama sa svojim mislima...prošli tjedan se dogodilo svašta...u utorak naveče odjednom mi stiže sms:"Jesi slobodna možda,trebam te sad da budeš uz mene,otišao sam od kuće...pa ako možeš dođi..."i objasnio mi je gdje je...naravno otišla sam..ispričao mi je što se sve dogodilo i shvatila sam da moram biti uz njega,bilo mi je preteško,ali dala sam sve od sebe i bila mu samo prijateljica kojoj može reći sve...htjela sam ostati s njim ondje,ali morala sam kući,bila sam spremna sve ostaviti da budem uz njega bar na taj način,vidjela sam da mu je potreban netko,a odabrao je mene...i situacija se riješila donekle...sad je sve ok,vratio se kući,ne razgovara ni s kim,ali živi nekako...u što sam se to upustila?!?..ja sam tu kad god mu je to potrebno,pokazala sam to,a on to iskorištava...moram se maknuti iz svega,moram ga nekako otjerati iz svog života jer je ovako samo još teže...a nitko to ne razumije,ne shvaća da sam sve izgubila i sve dala što sam mogla za njega..i opet nemam ništa...i dalje sam sama na ovom svijetu,prokleto sama...on se trudi razgovarati samnom,priča bilo što samo da pričamo,a ja jednostavno okrenem glavu na drugu stranu i pravim se da ga ne čujem...ne znam zašto,ali pokušavam od svega pobjeći,on želi to prijateljstvo,a ja nisam dovoljno jaka za još jedan kraj...ne žeilm prijateljstvo,a ne želim se ni truditi postići nešto više jer znam da nema smisla,jedino riješenje bi bilo to da opet prestanemo pričati,da se opet ne poznamo,ali kad se sjetim koliko mi je tad bilo teško,to nisam mogla podnjeti,u meni se svakog dana iznova slamao moj svijet i to ne želim više nikad doživjeti...nikad...i ne znam zašto onda ne uzmem ono što mi se nudi,to jebeno prijateljstvo,valjda zato što je cijel moj svijet on,i sve uvijek na neki način vodi do njega...ne mogu,nemam snage i ne želim... nekidan sam na msnu napisala naslov:"Who will catch me if I fall?",otvorio me i jednostavno napisao:"I will..."..i gdje sam onda ja u toj našoj priči,na čemu i zbog čega...uvijek postoje neki razlozi,a ja želim znati zašto je sve ovako,i zašto mi stalno daje neku nadu,zašto ja uvijek vjerujem da može bolje i da će mi sutra donjeti bolje?!?...
P.S. Sorry,nikome nisam odgovarala na komentare,nisam uhvatila vremena,aliu prvom prilikom...obečajem...
...riječi ove pjesme sad toliko bole,a znam da su istinite za mene...samo ne znam što njemu zanče...
Post je objavljen 18.03.2008. u 17:11 sati.