Marketing
Sastala se Dalmacija s Likom...
Svaki put kad se spremam za izlet, bilo spontano organiziranim od strane moćne gomilice okupljene oko samoproglašene ekološko-hedonističke sekcije ili pak onim «ozbiljnijima» s logističkom «Mosoraškom» podrškom, imam osjećaj da je svaki taj dan za mene – praznik.
Iz više razloga ofkors, a kad već spominjem praznik i prazničko raspoloženje, nekako mi izgleda logično da za svaki praznik, a pogotovo još ako pada u nedilju (sunday) u pravilu mora bit lipo vrime.
E sad, ne znam je li to zbog naše pozitivne energije, utjecaja globalnog zagrijavanje ili se pak radi o pukoj slučajnosti, ali na našim nedjeljnim turama, najčešće nas prati upravo takvo vrime – sunčano, vedro i toplo, pa stoga nije nikakvo čudo da se i u zimskim mjesecima, šetuckamo okolo u kratkim rukavima. Naravno, ne zbog toga da bi se pravili važni...
Iako je meteorološka prognoza ovaj put predviđala oblake, kišu i oborine, nismo dopustili da nas takve tričarije obeshrabre. Doduše, kako sam po prirodi šlampav, neuredan i sve ostavljam za zadnji čas, pa obično tek pet minuti prije polaska na brzinu potrpam u ruksak sto stvari koje mi neće tribat, ali zato obavezno zaboravim neki komad robe koji se kasnije pokaže neophodan, poput kišne kabanice, vunene kape ili rukavica...
Ma šta će mi to...
Zanimljivo, nikad ne zaboravim višak spize. Svaki put uzmem za sebe (a to nije malo!), pa još «malo» za ekipu, pa još «malo» ako nas loše vrime izblesi pa da ni pod slučajno ne ostanemo gladni negdi gori u planini. Bidni mi... ka ono nemamo zaliha...
Idemo konačno i na nešto konkretno.
Dakle, di se išlo?
Na Poštak!
Šta, nemojte mi reć da nikad niste čuli za Poštak?
Ne ne, nije Poštar, a pogotovo ne onaj koji zvoni dvaput, već se u ovom slučaju radi o južnom ogranku Ličke Plješivice, planini visokoj 1421 metar, koja se nalazi na granici Like i Dalmacije...
...Sastala se Dalmacija s Likom
Pa se ne da pokoriti nikom...
Krenuli smo pješice sa željezničke postaje «Zrmanja» u selu Otriću između Knina i Gračaca, do zuba naoružani foto-aparatima, ruksacima i dobrom voljom prema vrhu čije smo obrise tek naslućivali, budući da je bio obavijen gustim slojem oblaka. Iako je prilično vjetrovito, tješimo se mišlju kako to i nije najveći problem, daleko nam je važnije da ne pada kiša, sve ostalo se već lakše podnese...
Staza na početku vodi širokim travnatim livadama, a ono što je posebno zanimljivo, pogled je na ogromne kamene gromade, koje svojim oblicima neodoljivo podsjećaju na kipove sa Uskršnjeg otoka.
Kad smo se već popeli prilično visoko, iznebuha smo zaglavili u gustom sloju oblaka. Uh, uh, puf, pant, počela su i prva grintanja, i naravno ona obavezna pitanja – ma šta meni ovo triba u životu?
Skrušeno priznajem da mi je ovaj uspon bio jedan od najtežih u mojoj dosadašnjoj skromnoj planinarskoj «karijeri», manje zbog težine uspona i grdnih vremenskih uvjeta, a više zbog toga što sam još uvijek neoporavljen od prošlotjedne prehlade, grlobolje i alergijskih problema.
Ali, o tim stvarima je bolje uopće i ne razmišljati, princip je u biti vrlo jednostavan – otkačiš se od nepotrebnih misli, gaziš polako korak po korak, pa opet korak po korak i malo.pomalo eto te na vrhu!!!
Kad god osvojim vrhunac, u pravilu sam i više nego ushićen pogledima i impresioniran ljepotom vascijelog svijeta koja me okružuje hmmm, ali ovoga puta situacija je znatno drugačija. Nemam pojma šta vide guske dok srljaju u maglu, ali imam osjećaj da ne vide puno više od nas, danas na vrhu Poštaka. Ništa od veličanstvenih pogleda i općeg ushićenja!
Ipak, utjehu smo pronašli u činjenici da smo unatoč ekstremnim uvjetima i lošoj vidljivosti, vrlo uspješno pronašli jestive sadržaje iz naših ruksaka i potom priredili veličanstvenu maglovitu gozbu...
Pa da nismo blesavi....
Povratak je naravno, bio višestruko brži i veseliji nego uspon, a tek kad smo se vratili u podnožje ostali smo zgranuti činjenicom da se vrh Poštaka konačno tako lijepo otkrio u svoj svojoj «bezoblačnoj» ljepoti. Odmah su počeli padati prijedlozi za ponovno penjanje, ali to ćemo ipak ostaviti za neki drugi put.
Ovog puta, očekivalo nas je nešto mnogo bolje!
Svjestan sam da mi nije na diku, ali ipak priznajem da do prije nekoliko dana pojma nisam imao da rijeka Una – «jedna i jedina» izvire u Hrvatskoj!
Pa kad smo toliko blizu, zašto ne otkriti i to mjesto!?
Nakon pola sate vožnje od Otrića preko Srba došli smo u mjesto zvano Suvaja. Skromni putokazi pokazuju da se u blizini, na petnaestak minuta hoda, nalazi «zaštićen hidrološki spomenik prirode — Vrelo Une”.
Već na prvim koracima od mosta uzvodno, naslućujem nešto izuzetno, šum rijeke i brzaka, netaknuta priroda…
Nakon još malo uspona i spuštanja strmom stazicom koja je dijelom zaštićena i ograđena konopima, moje slutnje su se obistinile na n-tu potenciju…
Svaka čast profesoru Miroslavu Radmanu I njegovom timu na vjerujem – velevrijednom otkriću seksualnog života bakterija, ali ono pravo, istinsko, senzacionalno otkriće ovog tjedna, barem za moju malenkost, bez dileme ovo je mjesto – Vrelo Une!
Izvor se nalazi ispod impresivnih litica koje se okomito spuštaju do mirnog jezerca veličine otprilike tridesetak metara u promjeru, omeđenog sedrenom barijerom preko koje se ruši prvi u nizu slapova…
Ne znam, ostajem doslovno bez teksta, nijem, zgranut ljepotom.
Fascinantno, raskošno, predivno…
Jedino nedostaju himničke fanfare kao glazbena kulisa...
Zar je moguće da ovo mjesto ne spada u opće poznate razglednice Hrvatske kojima se obično dičimo kad se predstavljamo strancima? Ljudi moji – je li ovo moguće!?
Obilazeći izvor sa svih strana, “ispucavajući” nebrojeno mnogo slika, konačno mi postaje jasno…
Ovo mjesto jednostavno rečeno - ne podnosi mnogo ljudi, nema širokih staza, moglo bi se reći da je prilično nepristupačno, ali usudio bi se reći – to je čak i dobro!
Ovako će zasigurno ostati izvan glavnih turističkih tokova, što je s jedne strane tužno, a s druge neophodno…
Ipak, kako ovaj blog čitaju najvećim dijelom “prosvijećeni” ljudi s vjerujem, visokim stupnjem svijesti i odgovornosti za zaštitu svih ljepota koje nas okružuju, shvatite ovu informaciju kao povjerljivu i proslijeđujte je dalje samo ljudima “od povjerenja”.
Vjerujte mi, vrelo rijeke Une - neopisiva je ljepota, to je pravo malo čudo, ma ne znam, nisam pametan na koji vam način to dočarati, ali ovo zapamtite I obavezno dodajte u popis mjesta koja morate vidjeti.
Na koncu nam se ipak ukazalo I malo vedrine na nebu, pa smo sad iskoristili priliku za zajedničku fotografiju, kad već nismo uspjeli na vrhu.
Doma se vraćam umorniji nego ikad, boli me svaka žunta, od glave do prsta palca, kašljem, šmrčem, uzdišem, imam tek toliko snage da odvojim slike i sastavim po mogućnosti nekoliko suvislih rečenica, ovako dok sam još vruć…
Ali..jesam li zadovoljan?
Ma naravno da znate odgovor!
Post je objavljen 17.03.2008. u 10:01 sati.