Marketing
Prošlost.
Vratila sam se. Ne znam koliko je prošlo otkad sam zadnji put bila tamo. Nisam sigurna. Opet sam prošetala tim ulicama. Prošla kroz taj park. Nisam se sjetila lošega. Sjetila sam se samo kako smo Ana i ja uvijek pratile Katju do njene zgrade. A zatim ja Anu da bih nastavila svoj put kući. Sve mi se činilo tada tako velikim, dugačkim… Danas, kad sam opet tamo išla… Sve je bilo maleno. Nisam mogla vjerovati da sam mislila koliko ima puno od moje kuće do škole. Danas to prođem za 10 minuta, prije mi je jedva 20 bilo dovoljno. Nisam više osjećala onaj strah od nepoznatog što se uvijek pojavljivao kada sam prolazila kroz 3 metra mračan prolaz između dvije zgrade. Možda zato što su postavili uličnu svjetiljku koja sada sve to obasjava. Opet sam vidjela iste grafite. Nevjerojatno da se neke stvari, u te 3 i pol godine otkad ne živim tamo, nisu gotovo nimalo promijenile. Neke su, pak, potpuno nove. U uskoj ulici, kuće su jednake. Prošla sam rukom ponovno kroz sve ograde, pogladila sve živice. Željela sam to napraviti. Sjetiti se kako je prije bilo. Kad sam bila mala i bojažljiva. Danas više to nisam. Sigurna sam. Došla sam napokon i do svojeg ulaza, broja 9. Prvo sam pogledala sva prezimena, samo su se dva promijenila. Naše i naših susjeda s donjeg kata. Stala sam i razmislila. Želim li pogledati kako je u tom stubištu? Da. Želim vidjeti što se promijenilo. Ušla sam. Zastala. Zidovi nisu obojani još otkad sam tamo živjela. Na zidu i dalje stoji kućni red koji je potpisao moj tata dok je bio predstavnik. Čudno, zar ne? Otišli smo, a i dalje jedan dio je tamo. Prošla sam prizemlje. Sve isto… Možda jedna vrata nova. Prvi kat. Drugi kat. Treći kat. Onaj koji sam čekala. Zapravo sam željela vidjeti nešto. Je li još uvijek napisano. Makar ne znam tko bi to brisao, ionako nikome nije ništa značilo. Da, tamo je. I dalje stoji, napisano crnim markerom. Dok sam to onda ispisivala, osjećala sam toliki adrenalin. Sada… Gotovo je. 5957 B.F.F. Napisano nekoliko dana prije nego što sam otišla. Prekinula gotovo sve veze što sam imala tamo. To što je napisano… prošlost. Smiješno na neki način. Mislila sam da je sve zauvijek. Prijateljstvo. Ali, stvari se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju. Vremena… Nema više. Otišla sam do međukata samo da vidim kako je na četvrtom katu. Da, isto prezime. Moja davna simpatija. Moja prva najbolja prijateljica. I da, još jedna sasvim beznačajna vrata za moje djetinjstvo. Krenula sam stepenicama dolje. Kako je bio dobar osjećaj skakati po njima! 2, 3 odjednom… Savršeno nešto. Živjela sam tamo dugo, poznam svaku stepenicu. Iako sam zadnji put prošla njima davno… I prilično normalno. Izašla sam na zrak. Prošla pokraj vrtića. Željela sam da netko primijeti. Kako me nitko ne zna, a ja opet znam sve tajne prolaze, sve rupe… Sada se tamo igraju neka druga djeca. Možda jednom, jedno od njih se vrati i poput mene, oživi uspomene na najljepše dane svoga života.
Ivona.
Post je objavljen 16.03.2008. u 22:37 sati.