Marketing
.:nase ljubavi, nase bolesti..:.
kradem Ireni rijeci opasno i opasno smo svi povezani, Irena i Katja, Katja i ja, Irena i ja, ja i Sedmi, Sedmi i cura... pohlepa u osmjehivanju, ptica rugalica i ja koja vjecito odustajem jer nemam suknjicu nego bedz "suck my duck" i pop-art merlinku s brkovima, rastrgan kaput iznutra, rastrgano mnogo toga iznutra i zutu palestinku koju obozavam, a hladno je ipak. pruzam njemu i njoj svoju popucalu ruku i ruzne prste, drugom rukom grlim pivo, Tomislava, a rekla sam da mi nije zdrav. od njega imam amnezije. od Njega pak imam lijek za amnezije, upijam sve i zapamtila bih i broj da mi je rekao, a ne samo predvidljiv e-mail. ne, necu dodjeljivati veliko slovo zamjenicama. zaustavite me ako to opet ucinim!
zadnjih dana pusim u svakom smrvljenom koraku po asfaltu mog ostvarenog sna. ali kad se jedan san ostvari, pojavljuju se novi, uvijek novi, upadamo u ponor mazohisticki trazeci snove koji se jos nisu (a mozda nikad i nece) ostvariti.
zdravlje je i dalje najbitnije. zato upirem pogled negdje gore gdje je navodno smjestena vjera i jako zelim da mi Andrea ozdravi, pa da moze hodati onako brzo kao prosli tjedan i da rucamo na savi jer ne volimo hranu na cvjetnom...
Irena je, naime, opisala mene opisujuci sebe. stoga, stavljam pred vas svoj jedini dobar specijalitet, a to je Citat...
"Godine 1955. ja sam, kao bivsa studentica arheologije, takodjer cesto stajala na Zrinjevcu pred nasim muzejom i vjerojatno trazila "Prousta", trazila poeziju ili nekoga osjetljivog sugovornika. I nisam, naravno, znala ono sto je Matko Peic znao - iz cahure obiteljskih ideala nisam u zivot ponijela nikakve sumnje, nikakav pronicljiv pogled na stvarnost. Ne, bila sam mlada i glupa, nisam uopce prepoznavala znakove vremena. Zbog toga su sva razocaranja uvijek bila samo vlastita krivnja, vlastit nedostatak.
(...)
Zapravo neoprostivo za nekoga tko je mislio da misli.
I tako, vidim tu studenticu kako vjecno stoji na Zrinjevcu, stoji 1955., 1965., s tom manom sljepila, i trabunja nesto o ljubavi, o pravdi.
Na toj praznoj, bijeloj ploci odvijao se zivot. A za sve ono sto joj je prekasno postalo jasno, za sve to bio je isporucen racun i morao je biti placen.
(...)
A ona cura? Njen Zrinjevac? To se moze zaboraviti, povuci jos poneki potez po bijeloj ploci, i zaboraviti. Njegova je prednost u tome nedostizna: vidik je otvoren, svjetlo pada na krajolik teksta."
(Irena Vrkljan)
Post je objavljen 16.03.2008. u 16:19 sati.