(Nakon eksplozije bombe iza turističkog broda u Rotterdamu)
Hostesa (mrtva hladna): "Ispričavamo se za eksploziju. To nam se ne događa svaki dan."
Modesty Blaise (jednako ozbiljno): "Sve je u redu. Ne događa se niti svaki dan da putujem vašim brodovima."
Ulovio sam prošlu subotu na TV-u ekranizaciju stripa "Modesty Blaise". Mislio sam da će pustit onu "Quentin Tarantino predstavlja" verziju kadli me ugodno razveselio film iz 1966.
Šezdesete su, naime, bile zlatno doba za tripajuću SFičnu špijunažu. Kod nas uglavnom poznat po Conneryevu Bondu, taj je žanr iznjedrio krasnih serija: od psihodeličnog "The Prisoner" do "Avengersa" sa Dianom Rigg u kožnoj obleci. Igre "Evil Genius" i "No One Lives Forever" uvelike su inspirirane tom epohom, Austin Powers ju parodira, no ništa ne može nadmašiti doživljaj originala.
"Modesty Blaise" je film u kojem negativci komuniciraju radio-odašiljačem maskiranim u mehaničkog kanarinca, ljude u čamcima ubijaju minijaturnim podvodnim minama zakačenim na udice dok džentlmenski Englez krije pušku u kišobranu. Herojska špijunka/lopofica iz naslova u svakoj drugoj sceni mijenja frizuru i/ili boju kose a ona i njezin pomoćnik (general Zod!) nonšalantno šoferiraju privatnim avionom sa volanom u jednoj i dva prsta viskija (bez leda) u drugoj ruci.
Njihov protivnik je Gabriel, čudak koji želi osvojiti svijet ali mu je bed ubiti vojnog pilota koji ima obitelj i djecu. Praćen sekretarom koji mu stalno prigovara zbog ekonomske neisplativosti njihovih zločina, Gabriel sjedi u svom luksuzno preuređenom mediteranskom samostanu planirajući ultrakompliciranu pljačku čiji su mi detalji promakli jer je njegova pomoćnica upravo stegnima davila pantomimičara.
"Modesty Blaise" je tripajući film čudnog ritma, brzih rezova, često neprikladne muzike (I mjuzikl scena!) i skoro pa neugodno usporenih one-linera. Gledajući ga, čovjek se zapita jel taj film trebo biti kul, parodija ili je ekipa pojela previše droga prije snimanja.
I to je zen 1960ih.
(GNN)
Post je objavljen 16.03.2008. u 14:27 sati.