Nerini prsti vješto su prebirali po tipkovnici. Bilo je negdje oko tri sata ujutro. Sve je mirovalo, energije se stišale, kozmos pritajio. Automobili utihnuli, pjesma zamrla, noćna svjetla ugasla. Golubovi se povukli u oluke njene kuće, nije se čuo njihov gugut. Gradić je podastro svu svoju tišinu. A njena je druga stvarnost carevala. Nije bilo bitno koliko je sati, samo se probudila i stala pisati. Bajka je živnula punim sjajem, a njeni likovi igrali nemoguću igru života i smrti, spajali nespojivo, kazivali o raskoši i siromaštvu, opisivali suprotne svjetove, pričali nadasve o ljubavi. Stihovi su se izlivali poput mekog baršuna, riječi tekle nezaustavljivo i pitko, rađale se nove kovanice. Rima se slagala poput dječje slagalice. Nera je u sebi izgovarala napisano, pazila na broj slogova, ritam, rimu. Umom su promicale slike kraljevstva, odora, trpeza, breskve i kralja. Gledala je isječke nemoguće ljubavi, spajanje dvaju različitih svjetova, nezamislivih i dalekih. Te je djeliće spajala stihom, riječju, rimom, dušom. Vrijeme je curilo, sati su postajali trenom, minute časkom. Poglavlja su nicala, kitice se rađale. Samo je odjekivalo pucketanje tipkovnice. Svakog časa curile su joj suze zbog proživljenog. Jecajući nije prestajala. Stvarala je svom svojom dušom, predala se drugoj stvarnosti potpuno i bespoštedno. I nije to bio um, nego ono što je iza njega. Um joj je pomagao unositi red u kreaciju, pobrojavati slogove, pronalaziti rimu. Bio je zadužen za tehnički dio posla. Znala je tada da um nije stvoritelj novog ali je neophodan da bi prenijela poruku koju je ispisivala. Da bi je netko možda razumio. Umom je uobličavala u razumljivo, stvarala jezikom kojim govorimo. Njime je unosila red, ritam, davala idejama oblik, mjeru i postavljala granice. Kako su scene kralja i breskve svakog časa iskakale pred ekran njenog uma, upijala je njihove boje, okuse i mirise, pa ih pretakala u slova, riječi, stihove i kitice. Nicala je čudna ljubavna poema, opera, opereta ili što je već bilo, jer čula je i glazbu, udaraljke, fanfare, trube i harfu. Cijeli je orkestar pratio likove na njihovim putevima i avanturama. Bio je to neponovljivi doživljaj, slikovit i opijajući, pun žara, radosti, borbe i strasti. Beskrajno je uživala, usprkos suzama, koje su čas bile od radosti a čas od tuge, jer ljubav je, kao što je znala već od prije, smjesa lijepog i teškog, predavanja i primanja, davanja i truda.
Post je objavljen 16.03.2008. u 12:26 sati.