Hej. Gospodine?! Probudite se. Još malo i stigli smo!
- hm? Molim? Tko, gdje, kako? – u polu snu odgovara čovjek.
Gospodine, evo stižemo na odredište i ne bih htio da to propustite, pa sam vas odlučio probuditi.
- Joj. Pa niste trebali. Kad sam već prespavao sve, mogao sam i ovo… nema mi smisla.
Pa gospodine. Uvijek ima smisla. Evo još malo i stiže taj dan.
- A recite mi. Što ja to zapravo gledam i što se to zapravo zbiva?
O, gospodine. Evo već se tjednima priprema velika stvar, vrhunac nad vrhuncima, istina nad istinama. Počinje se odvijati drama koja se tiče svakog čovjeka!
- Svakog čovjeka? Mora da ste malo pretjerali.
Ali nikako. Sjednite i promatrajte, ili još bolje – sudjelujte u velikom događaju koji slijedi.
Evo. Cvijeće leti pokraj nas, svi sudionici mašu granama, viču, vesele se…
Započelo je!
Tjedni korizme su iza nas. Osvrćemo se i gledamo… odluke koje smo donijeli gdje su? Jesmo li bili snažni i uporni u svojim odlukama. Jesmo li ih održali do kraja. Odricanje, žrtva, molitva, mijenjanje… ili možda ništa od toga. Nismo ni krenuli, ili smo putem odustali.
TO nije važno!!!
Važna je samo jedna stvar – moje približavanje Bogu!
Jesam li se kroz moje odricanje i žrtve približio Njemu? Jesam li možda koji put umjesto šalice kave uzeo šalicu razgovora s Njim? Uzalud šteke cigareta kojih smo se odrekli i stavili ih sa strane, ako ćemo ih nakon Uskrsa uzeti i mahnito pušiti.
Odricanje je samo vježba, vježba u kojoj sam sebi pokazuješ da biraš Boga ispred stvari koje te privlače u ovom svijetu.
Vrijeme za okrenuti se Bogu je uvijek pravo vrijeme! (kreni sada – opet)