Marketing
Zvonite, lupanje nam ne radi...
Rijetki su jezici tako bogatog izričaja kao što je naš. Kažu da se samo u našem jeziku u istoj rečenici jednovremeno nalaze i pitanje i odgovor: «Gdje ću sad, u 3,14*…zdu materinu?»
Razmišljam tako o pridjevima. Znate ono: lijep, ljepši, najljepši, velik, veći, najveći…
Jeste li primijetili da skoro svaki pridjev ima i svoju suprotnost.
Lijep – ružan,
Veliki – mali,
Čist – prljav,
Visok – nizak,
Debeo – mršav,
Pametan – glup,
Dobar – loš…
Interesantno je da su to osobine koje su suprotstavljene, u odnosu bijelo – crno, prikazuju krajnosti. U našem jeziku nema izraza koji bi označavao sredinu. Netko je visok, netko je nizak ali nema izraza za onog tko nije niti visok niti nizak. Znam, može se reći da je netko normalne visine, ali je li to izraz koji je uvijek primjenljiv poput izraza visok ili nizak? Netko je čist, a netko prljav. Mogu oni biti i čistiji i najčistiji ili prljavi pa i najprljaviji, ali nema izraza koji bi opisivao osobu ili stvar koja nije dovoljno čista ili nije previše prljava, koja je nešto između.
Probao sam i nekakvim kombinacijama:
Lijep – ružan bi nekako ovako moglo zvučati: liž-an, lije-žan, ru-jep ili ruž-jep…
Veliki – mali = ve-li, vel-ali, ma-ki ili mal-iki… ili
Visok – nizak = vi-zak ili ni-sok…
Nikako složiti nešto suvislo, moram priznati.
Sebe naravno smatram niti dovoljno dobrim ali niti previše lošim i evo što ispadoh: DOBOŠ. Opla! E, ovo mi se stvarno svidjelo. Toliko sam u ovom postu toga nalupao da se slobodno mogu bez stida i lažne skromnosti proglasiti dobošem. Kako bi to naša Trill-erica rekla: «Jel da, da¸ da?»
(Pojašnjenje: 3,14…* = pi)
Post je objavljen 15.03.2008. u 21:09 sati.