Marketing
…Sjetite se na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane, sve smo mogli, sve smo smjeli i bili smo sto smo htjeli…prijatelji, cesto mislim na vas…
Prijatelji moji, svi putovi u životu su trnoviti… Nitko nije došao do svega u životu bez muke i truda. Možda nam se ponekad čini da nam je životni put posipan trnjem, tugom, suzama, borbom...ali to je samo kušnja koja nas vodi do onog pravog puta… Koliko truda uložimo da prijeđemo to trnje, toliko dobar ćemo imat onaj drugi put…
Jako sam tužna bila zbog svakog mog prijatelja, kada mu se dogodilo nešto loše, ali još više sam bila tužna kada sam shvatila da jedan moj prijatelj, zapravo nije moj prijatelj… Nju sam voljela skoro kao i svoju sestru, nažalost volim ju još uvijek… Drago mi je da sam joj pomogla u životu, i da sam uvijek bila tu za nju, ponekad i u prevelikim količinama pažnje, ljubavi, razumijevanja… Ali ne žalim, ne žalim zbog toga…
Prije nekoliko dana, plakala sam kao malo dijete koje je palo… Kao da sam trčala, spotakla se i pala… imala sam osjećaj kao da ležim na zemlji, umrljana i prljava od te prašine…i da plačem…a nitko me ne čuje, svi samo prolaze kraj mene, i nitko ne nudi pomoć…
Plakala sam zbog vas prijatelji moji… Ne mogu podnijeti vaše suze, ne ne smijete plakat…svi ste tako predivni, a vaši jecaji te noći su me ubijali…
Jedino sam bila sretna, što smo zajedno dijelile tugu… što smo provele sate zajedno, i što smo rekle sve što nam je bilo na duši… što smo s tolikom lakoćom pričale o našem životu, o djetinjstvu, roditeljima, ne sretnim ljubavima… Trebalo mi je to, prijatelji moji.. a znam da je trebalo i vama…
Kako je to dobar osjećaj…malo tko si može priuštiti to da svi plaču zato što je on tužan…Nije li to divno?! Lako je biti prijatelj kad je sve lijepo, divno i krasno…teško je pronaći prijatelja kad se tuga lomi, kada se bol može rezati škarama, a suze samo teku… Onda su prijatelji najpotrebniji… A ja?? Jako bi se uvrijedila, prijatelji moji da me ne pozovete na dijeljenje tuge…da me zaboravite pozvati na zabavu, oprostila bih vam…ali da me zaboravite pozvat na slušanje vaših priča, na prijateljske zagrljaje koji su vam potrebni tada…nikada vam to ne bih oprostila…ne bih…
Nakon te večeri, spoznala sam tko ste vi… Uvijek sam za neku od vas mislila da je pomalo sebična, jer ju nikad nisam vidjela kako plače… Za drugu sam mislila da je jaka, i da ima previše ponosa da bi pustila i jednu suzu zbog nekoga… Treća mi se doimala pomalo nesigurnom, kao da se bojala reći što ju pati, i zašto jako rijetko ima osmijeh na licu… I ja sam se bojala reći što mi fali… ali, bilo je nekako lako s vama podijeliti sve što mi je ležalo na duši… Znate zašto? Zato što ste pravi prijatelji…
Nekako mi se ovo vrijeme vrti oko razmišljanja o prijateljima, o prolaznosti života, i o tome kako se bojim da ćemo se jednom svi rastati, da će nas život odvesti negdje daleko…Ili ćemo si možda biti samo fizički blizu…ali imat ćemo previše obveza, i nećemo nalaziti vrijeme da se vidimo… Bojim se, što ću jednoga dana ako od svih prijatelja nitko ne bude mogao doći na kavu jer je zauzet, bolestan, čuva djecu, radi, ide kod nekog drugog… što ako nitko ne bude mogao naći vremena za prijatelja… Ne želim da mi se to dogodi, želim imati ove prave prijatelje zauvijek… I kad kosa posijedi…
Iznenadila sam se, što sam na svom trnovitom putu života upoznala osobe za koje nikada ne bih mogla reći da će mi biti nešto u životu….
A sada, sada ne mogu zamisliti život bez njih…
Ali… uvijek postoji i ona loša strana… I ja sam zanemarila jednu osobu, koju obožavam… recimo da su se svakakve sile ispriječile između nas, a mi nismo bile dovoljno jake da bi im se oduprijele i nastavile zajedno koračati… Sve mi se čini da ona sada ima neke druge ljude u svom životu, isto kao i ja… Ali kunem se… ne postoji dan da ne pomislim na nju, i da ne pomislim koliko mi je ona bila u životu dobra… Kolika mi je bila podrška kada sam najviše trebala prijatelja… da, zbilja je bila uvijek uz mene… Koračala uz mene i bila mi prijatelj….Znam da ćeš ovo pročitat, pa eto malena… Volim te…
Eto, da zaključim ovu temu… Prijatelji, hvala što postojite…
Volim vas zato što ste uvijek tu kada vas trebam, što vas mogu nazvati kada god poželim, što ste plakali samnom, što ste se smijali samnom, što mi niste zaboravili rođendan, što ste me uvijek nazvali da mi kažete što vam se dogodilo, što znam da će te uvijek odgoditi sve obveze ako mi treba zagrljaj, što ste se smijali na moj račun, što ste dopustili da se smijem na vaš račun, što ste mi samo došli na vrata da me vidite, što vam nije bilo mrsko pješačit po lošem vremenu do mene, što vam nije bio problem pomoć mi nešto raditi… zato što ste se rano probudili da me vidite, zato što ste mi se povjeravali, zato što ste mi prepričavali događaje u sitne detalje, zato što ste trpjeli moje napade histerije, zato što ste mi oprostili greške, zato što ste iskreni, dobri, pošteni, zato što ste moji anđeli čuvari, zato što mi dopuštate da pazim na vas, zato što imate povjerenje u mene, zato što ste mi kupili leptiriche, zato što ste uvijek isti, zato što ne glumite, zato što ste izlazili samnom, zato što izlazite samnom… Volim vas zato što ste samnom radili gluposti, zato što smo skupa bježali od policije, zato što smo jedine plesale u kafiću, zato što smo dokazale da nam «one» ne mogu ništa, zato što smo se skupa napili, zato što smo dijelile novce, zato što smo si sve posuđivali, zato što smo zajedno putovali, zato što smo zajedno igrale utakmice, zato što se niste ljutile kada nisam bacila dobru kontru, zato što ste me vidjele u svim izdanjima i nikad niste promijenile mišljenje o meni, zato što ste me pazili kada nisam bila u mogućnosti paziti na sebe… Volim vas zato što ste me pratili kod doktora, zato što ste mi posuđivali bilježnice, zato što ste mi čuvale mjesto u busu, zato što ste me štitile od drugih, zato što ste mi dopuštale da se blesiramo zajedno, zato što smo uvijek imale temu za razgovor… ANĐELI MOJI, VOLIM VAS ZATO ŠTO STE TO ŠTO JESTE, NEMOJTE SE NIKAD PROMJENITI, I OTIĆI IZ MOGA ŽIVOTA JER NE ZNAM ŠTO BIH…
Nešto ne vezano za ovo…
Danas idemo van, napokon svi skupa…kao i prošli put… bit će predobro… Jedva čekam da si vidim malog… Ali i moju Šogoricu… e pa šogy… glavne smo danas… samo se ti meni otkači i budi luda ko' i uvijek…
Sandra, sretno na ispitu u ponedjeljak, dokaži im svima da si najbolja, rasturi sve tamo…
Martina, jedva čekam da te vidim i da budeš jednom i s nama vani…
Nikola, molim te nemoj se jako ubiti, bar da možeš stajat na nogama, to je prihvatljivo…
Anamarija: Obriši suze mala moja, nek' osmijeh lice ti krasi, obriši suze suviše si mlada, da obraz suza ti kvasi…
Kuma moja, rekla sam ti ja da sve dođe na svoje…i da ćeš biti sretna…
Mali… jedva čekam da te vidim…
Znaj da bit' cu tu
Mozda nisam znao
uvijek istom mjerom vratiti
zato otvaram ti srce kao pismo
necu nista skrivati
Procitaj me do zadnje strane ti
i znat' ces da si najbolje do sada
sto su prsti dotakli
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
Ref.
I znaj da bit' cu tu
i kad navrati nam tuga
ti u meni nadji snagu
prijatelja, vjernog druga
I znaj da bit' cu tu
da ti dobro dobrim vratim
i na vrhu i na dnu
da osmijehom te pratim
I mozda nisam znao uvijek
prave rijeci birati
ali nizasto na svijetu
tebe ne bi', ne bi' htio mijenjati
Ti si kao zrno soli
tvoja ljubav njezno boli
nadji srecu u mom oku
kao more duboku
L.Y.
Leptirich…
15.03.2008.
Post je objavljen 15.03.2008. u 11:30 sati.