Dakle, povođen sam jednom osobom. Moram napisati novi post. Da, bit će kao svaki drugi, bez obzira sto sam prosli napisao prekjucer xD.
(( ovim putem tenu pozdravljam...
Tena kaže:
e super molim pozdrav preko bloga
nek se zna da je Tena pametna ))
Daaaakle... Kristina, ljubav je prošla. Baš pomislim - promjenila se - postala je NEKAKVA osoba, ali nisi, ista si. Jedna osoba mi priča o tvojim navikama u javnim autobusima, na ulici i u školi, druga kako voliš tu i tamo zinuti o meni. Ljubavi, imaš previše komplexa, svi me pitaju, kak si ja to dopuštam, i na zahtjev još jedne osobe evo pišem ti - NE DOPUŠTAM SI TO. Kod svojih kul metalaca izvježbaj bit frendica. Do tada ja ću i dalje ostati SAVRŠEN. Koliko god tebi to izgledalo apsurdno. Frendico.
Našao sam svoj stari blog. I užasno sam sretan zbog toga. Užasno... Nisam ni znao da ga nisam zbrisao. Znam da sam zbrisao http://aziris.blog.hr... Ali ovaj divni blog, ovaj dio moga djetinjstva nikad neću zbrisat ( iz jednostavnog razloga a to je da ne znam pristupne podatke -.-'' ).
MOJ STARI BLOGEC MWHAHAHA
S tog bloga rado bih izdvojio par citata... Hehe...
Uz prijatelja se otvaramo, koliko će nam oni dopustiti, s njima šutimo i razmišljamo, i osjećamo toplinu jer ne razmišljamo sami, prijatelji su utjeha, volja, i voljet će te kada upoznaju tvoju mračnu stranu, prijatelji će poštovati razinu našeg fizičkog izgleda, poštovat će naše slobodoumne potencijale, učit će nas da budemo više objektivni u krajnjem sudu, s njima ćemo graditi nostalgične uspomene, iskustva i osjećaje, mudro će odgovoriti na naša retorička pitanja, i, nakon nekog vremena, poštovat će naš manjak otpora, naše mane, čak štoviše, od njih ćemo učiti ono što ćemo primjeniti kod primjera gdje bi stvarno mogli pogriješiti... Makar to bio jedan nevini lapsus.
Dakle, i sa 13 bio sam nevjerojatno osvješten. Ponosan sam na to dijete. Na sebe. Bio sam - baš onako smooth i kul ^^.
a toplo iz srca pozdravljam Andreu i Luku, koji su napokon zabrijali... Neka budu zajedno do vijekova zato što si pašu i zato što se vole, a dijelom iz razloga što sam ih ja dijelom spojio, i da se posvađaju, za konflikt će, naravno, kriviti mene...
Heh, tad sam imao snage bavit se sa svakim i svačim. Jadno. A zapravo i nije. Baš je kul.
AJme kak sam ja bio kul. Sad sam ... drek .. lol, i nemrem vjerovati da se nisam proporcijalno razvio heh.
Uskoro praznici dolaze. Ja sam presretan zbog toga. Napokon malo mira i spokoja. Ovim putem pozdravljam 27 imena sa jedne slike, mislim da znate tko ste, dakle, neki je možda nisu primili, Kristinino ime je zašarano, računamo 26... I šta sad :P. I to je previše. Vrijeme će ih još zašarati. PRrijatelje neću imati vječno. Niti ne znam hoću li živjeti za par godina. Ponekad se BAŠ vidim mrtvo. I to želim. Ali žao mi je mame. I vjerojatno samo nje. Ona će biti jako žalosna. Ma, nisam ja baš toliko suicidalan. Kak Martina kaže, stvarno ispada depresivno ovaj post. Želio bih još barem dvije boje uvest u njega.
Trebaju mi dvije osobe, tri su previše. Naći ću ja te dvije, hehe, i za njih konačno preživjeti do nekog poštenog dvoznamenkastog broja i umrijet, to barem nije teško.
Pozdrav dragi moji čitatelji, svi vi koji ste post pročitali do kraja ima da me volite do kraja vašeg života jer vam je stalo do mene. Pozdrav
Post je objavljen 14.03.2008. u 23:47 sati.